Djevojka koja čita

10 mar
Haruna Bandić

Na crno-bijeloj fotografiji, izblijedjeloj od vremena, tanki prsti nepoznate djevojke pokušavaju ukrotiti nemirne uvojke koji su se iskrali iz brižljivo upletene kose na potiljku. Druga ruka je položena na knjigu po čijim koricama, probijajući se kroz staklenu kupolu, svjetlost igra neku čudesnu ugru.Godina nastanka fotografije je nepoznata, ali dostojanstveni mir u zaustavljenom trenutku ovog veličanstvenog čina čitanja, kao da se može osjetiti. Nepoznato je i ko je sačuvao ovu sliku ”djevojke koja čita” u austrijskoj čitaonici nekadašnjeg hrama knjige, sarajevskoj  Vijećnici. Koliko duboke posvećenosti, koliko ljepote u tom pažljivom uranjanju u dušom obuhvaćeni svijet, i koliko na njenom licu nekog uzvišenog smiraja, ozarenja knjigom…

Negdje sam pročitala da se božansko proviđenje brine za to da prave knjige dospiju u prave ruke u pravi trenutak.  Nismo li mi u traganju za onom univerzalnom, našom knjigom koja će nam, vođena nekom nevidljivom silom, predstaviti mapu vlastite duhovnosti, našeg vlastitog svijeta.

Odjedanput, iz priča koje su me plašile, začuh lomljenje staklene kupole. Plamen okićen mnoštvom užarenih dijelova granata, spaljuje jednu od najbogatijih zbirki starih spisa na Balkanu, nestaje nježno tkivo hiljadugodišnje baštine.

Sjetih se priče o pečatu prokletstva duboko utisnutu u sudbinu ove građevine. Izroni užasnuto lice Aleksandra Viteka, austrijskog arhitekte koji se, po povratku iz Kaira, suočio sa jezivom istinom da je njegova sanjana ”kuća svjetlosti” zapravo sjenovito utočište tame, i da u Vijećnici, osim u centralnom dijelu kupole, vlada potpuni mrak tokom dana…
Začuše se krici umirućih na trgu koji je nekada bio mjesto na kojem su neposlušnici vlasti bili kažnjavani vješanjem, upravo na trgu gdje je, nekoliko godina poslije, izgrađena Sarajevska vijećnica…

Hodnici prošlosti zaplesaše svoj strašni ples smrti…
Ali, rukopisi ne gore. Dobijaju na vrijednosti, kao i sve što je izuzetno, a samim tim i suočeno sa dubokom, neizbježnom patnjom. Osjetih veliku obnoviteljsku snagu 9. maja 2014. godine kada me, na otvorenju obnovljene Vijećnice, drsko dodirnu snop svjetlosti sa nestvarno lijepog stropa. Kao da začuh šapat prošlosti, negdje iz sićušnih pukotina zida u koji je vještom obnoviteljskom rukom ugrađivan i najsitniji autentični dio nekadašnjeg zdanja. Posebnim kistom od devine dlake premazivami su rubovi zidova finom zlatnožutom bojom. Vrati mi se nada da će ponovo, u sjenovitim utočištima čitaonice neka mlada djevojka poput one sa crno-bijele fotografije upijati bolnu gipkost duha nekog pisca predajući se neodoljivoj, uvijek novoj magiji omamljujuće avanture čitanja.

U čudesnoj mreži asocijacija, književno djelo, baš kao i život, kao i ljubav, kao kosmos, treperi u svim pravcima. U tom treperenju, čudesnom tkanju pričanja, treperimo i mi sami, uvijek iznova, sa istom strašću, vraćajući se novoj knjizi, tom kako Kafka napisa ”sječivu za smrznuto more u nama” , vjerujući da ćemo tako otopljeni smireno poteći ka svom izvoru…

(Visited 341 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments