Dječije putašestvije

10 dec
Tajana Cvijetić

Kada smo bili djeca voljeli smo da se igramo u sarajevskom kvartu. Kada dođe zima, naša putešestvija tek nastaju. Tako minajuturni se izgubimo u kvartu, u potrazi za brdom, gdje će naše sanke da lete brzinom svjetlosti. Da su naši roditelji vidjeli da je to brdo, iznad prometne ulice, belaj bi bio, ali Bog je našu sreću čuvao. Kada dođe proljeće drvo sa džanarikama je bilo naše, ostane bez ijedne.

Vozali smo i biciklo, imali smo i taj luksuz, ja doduše malo rjeđe, rugla mi se djeca, jer sam vozila bicklo sa pomoćnim točkićima, ali nisam odustajala.

Slušala sam Lepu Brenu i Olivera Dragojevića, jedine kasete koje sam imala.

Dan kad smo digli sidra i svoje putašestvije nastavili dalje, bio je po mene vrlo potresan.

Imala sam jednog malog cuku, za kojim sam trčkarala po čitavom kvartu. Vukla sam ćebe da ga pokrijem, bila je tada zima i veliki snijeg. U pokušaju da ga spasem, ćebe sam izvlačila iz kontenjera. Galamila su djeca, šta to radim, ali nisam odustajala.

Kada smo kretali put Hercegovine, imala sam viziju da bi moj Žućo mogao da ostane u našem stanu, da se grije na minusu, da se ne mrzne. Tata mi je razumno pokušao objasniti, da to ne može tako. Odustala sam od misije, kako, ne znam.

Kada smo kretali, ni pod tačkom raznom nije dolazilo u obzir da se ostavljaju slikovnice, i knjižice sa bajkama. Moj osnovni prtljag bila je vreća puna dječijih knjiga.

Dolazak u Hercegovinu, bio je kao dolazak u drugu dimenziju, što zbog geografskog podneblja, što zbog klimatskih uslova. Brzo sam zaboravila na sarajevski kvart. Zamijenili su ga kaćuni u proljeće, neotkrivene dimenzije hercegovačkih brda koje sam svakodnevno voljela da izučavam. Imala sam svoju pletenu torbicu, u nju bih stavila sendvič, napravljen od domaćeg hercegovačkog kajmaka i krenula bih u pratnji babe i psa Linde, da pričuvam sa njom ovce.

Brdovitim hercegovačkim krajevima i dalje volim da se divim, nekom to izazove osjećaj čuđenja, meni mira jer kaćuni u proljeće čine svoje.

Hercegovačke kaćune i sarajevski kvart je zamijenila dječija graja u naselju Stari grad, u Doboju. Počela sam da vozim bicklo, bez točkića. Zima nam je bila najluđe doba godine. Snijeg do koljena, sanke i idemo put Popovog brda. Ovaj put brdo je bilo mnogo veće nego u sarajevskom kvartu, ali Bog je čuvao našu sreću čvršće!

Ključ našeg srećnog djetinjstva bila je igra i graja. Šta je ključ srećnog djetinjstva danas? To je priča za neki drugi krug, u moje dječije putašestvije se ne uklapa!

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 127 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments