Dječak na raskrsnici

25 jun
Iman Korić

Srela sam ga dok sam hodala dugom cestom. Nisam očekivala društvo jer sam i sama bila izgubljena, a kako nisam mogla pronaći ni sebe ni svoje odredište, iznenadio me susret s nekom drugom osobom. Dječakova prva raskrsnica nije bila daleko, iako naše vrijeme provedeno zajedno ne bih znala iskazati u satima ili minutama. Za bilo kakav opis tog putovanja do prekretnice minute su bile preduge a sati prekratki. Ja, kao zbunjena djevojčica ostavljena da luta nepreglednim prostorom, tek sam bila prekoračila svoju raskrsnicu. Puteva je bilo mnogo – primamljivih, popločanih mramorom i obasutih bijelim ružama; trnovitih, blatnjavih i mračnih koji su obećavali tek mukotrpan i dugotrajan hod. Međutim, glavna razlika između tih puteva bila su njihova odredišta. Zapravo su najgori bili poput iluzija – vodili su najljepšem cilju i svakome ko bi njima kročio, spreman na veliku žrtvu i odricanje, ukazale bi se skrivene ljepote izabranog puta koje su obećavale posebno odredište. Tako, hodajući do dječakove raskrsnice nismo mnogo pričali, ali mi je dječak rekao sve o sebi. Njegove su mi oči šaptale o dobrodušnosti, mirnoj ćudi i nevinom pogledu na svijet koji je za njega bio tek svježe platno koje čeka dodir njegova kista. Nemirne ruke otkrile su mi djetinju znatiželju, spontanost osobe koja svaku donesenu odluku čini takvom da naizgled postane jedina ispravna. I uprkos svemu, taj karakter ga nije činio manipulativnim, štaviše, dovodio je ljude u iskušenje da njegovim dječijim svijetom pokušaju upravljati.
Onda smo napokon stigli na njegovu raskrsnicu. Promatrao je uplašeno veliki presjek puteva. Od svih je izbora samo jedan sada bio ispravan. Posustajao je, sigurni, duboki glas postajao je kratak i otimao mu se iz grudi, poput leptira koji u sumrak želi pobjeći da doživi svoj posljednji let. Čvrste ruke koje su znale kuda žele biti pružane sada su čuvale nervozne dlanove. Oči, koje su nekada gledale samo prema cilju u čiju dostižnost nikada nije bilo sumnje, sada su pogledu dopuštale da nesputano prelazi preko svake tačke u vidokrugu. Čak i onda kada bi nemirne zjenice prešle preko onoga što je nekada bilo neminovno i sigurno, više tu ne bi našle sigurnost.
Nakon svega što je bilo i što je moglo biti, dječak je sa iznenađujućom sigurnošću okrenuo svoju figuru prema putu koji se sa mojim nikada neće presjeći. Nije mi rekao zbogom, niti mi je dugovao pozdrav, iako sam smatrala da sam ga zaslužila. Zbog ove sam pretpostavke samu sebe kasnije mnogo korila. Niko čovjeku ne može nanijeti onoliko boli koliko je on može nanijeti sam sebi. Trebalo mi je vremena da to shvatim, na njegovu sreću (ili nesreću) puno manje nego što će njemu biti potrebno. Čudni su individualni putevi spoznaje.

Osvrnuo se mnogo puta, i iako u njegovoj prvobitnoj odluci nije bilo nesigurnosti, sada je krišom igrala u njegovim očima. Ne znam da li je to primijetio, ali se emocija koju su moje oči prema njemu upućivale iz osude pretvorila u sažaljenje onog trenutka kada sam shvatila da put koji je on izabrao nije bio pokazatelj osobe koja on jeste i kojom je oduvijek želio postati. Dijete koje je čučalo u njegovom tijelu, tijelu dječaka koji je očajnički želio postati muškarac, bila je ona osoba koju sam prvobitno upoznala kada sam ga tek srela. Nije ta osoba bika izgubljena njegovom odlukom da krene odabranim putem. Gubila se svakim korakom kojeg je na tom putu činio.
Ja sam se nadala, i dalje se nadam, da će se ponovo vratiti na svoju raskrsnicu i odabrati neki drugi put, dok još uvijek zna kako do nje doći; nadala sam se i nadam se da će se vratiti ne meni, nego samom sebi, jer ako na svoju prekretnicu on ikada opet dođe, mene tu više neće biti.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 200 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Meris Bećović