Pored starog prozora obasjanog sunčevom svijetlošću sjedio je derviš u zelenom plaštu i crvenom turbanu. Gledao je negdje u daljinu. Njegov zamišljeni pogled, crna, gusta brada i oči neobičnog sjaja odavale su na prvi pogled lijepa, ali usamljena čovjeka. Možda se to samo tako činilo Hanki, kćeri starog alima. Svakog dana Hanka je prolazila pored dervišove kuće i zaticala ga kako sjedi i isto onako sjetno kao i prethodnog dana gleda negdje daleko. Obuzet svojim brigama derviš nije ni slutio da ga sa čežnjom gledaju dva prelijepa Hankina oka. Vrijeme je prolazilo i ostavljalo tragove na svemu što je osuđeno da se troši i da stari. Zeleni derviški plašt i crveni turban su se pohabali i izblijedjeli, crna brada prošarala sijedim vlasima, a dva momačka oka izgubila stari sjaj. Jednog dana krenuvši na izvor Hanka zastade pored kuće sad već starog momka Arslana. Međutim ovog puta derviša nije bilo pored prozora. Na trenutak zastade, a srce joj obuze tuga. Kroz glavu joj prođoše ružne misli. Bojala se da nije otputovao, da možda nije bolestan ili da nije umro. Savladana tugom i nemoći iz ruku ispusti bakreni ibrik, koji lupi od kaldrmu i proizvede snažan zvekat, te se otkotrlja u jarak. Prenuvši se od zvuka koji nastade od ispuštenog ibrika, Hanka se pribra i osjeti prisustvo nečijeg pogleda na sebi. Oblije rumen, kao gazela podiže svoje krupne oči oko kojih su se već nazirale bore. Srce zatreperi onom starom djevojačkom čežnjom i probudi davne osjećaje. Pored kućnog praga sjedio je derviš Arslan, Hankina ljubav iz mladosti i gledao je istim onim sjetnim pogledom kao što je nekad gledao u daljinu s prozora. Hanka ponovo podiže pogled i zagleda se u Arslana. Ništa na tom čovjeku nije bilo isto, tragovi vremena vidjeli su se na njemu. Crna brada je bila prosjeda, a čuperci nekadašnje crne kose ispod turbana svjetlucali su kao inje u zimu i svjedočili da vrijeme nikog ne štedi. Uznemirena pogledom čovjeka za kojim je cijelog života čeznula, pođe da se osvrće oko sebe i ugleda ibrik u jarku. Sjeti se da je krenula na izvor. Uze ibrik i ne osvrnuvši se zaputi se ka izvoru.
Dan je već nagovještavao svoj kraj i Hanka požuri da uspe vodu sa izvora. Gledajući u ibrik kako se puni vodom odjednom nešto zatamni prostor oko nje. Bila je to sjena nečijeg lika. Prepadnuta tom tamnom siluetom Hanka se okrenu i ugleda Arslana. Učini joj se drugačijim nego ispred kuće ili možda zbog blizine s koje ga nikad nije imala priliku gledati. Sad je jasno mogla da rastumači crte lica voljenog čovjeka i da zaključi da je sjeta jedino što mu je prošlost ostavila. Dugo su se posmatrali bez riječi. Tu neugodnu tišinu prekinu na Hankinu radost derviš. Iz tog markantnog čovjeka začu se prodorni glas ozbiljna muškarca.
-Znam da si godinama, svaki dan prolazila na izvor i gledala u prozor i u mene, dok sam ja gledao u daljinu zabrinut. Danas si kasnila pa sam izašao vani misleći da si već otišla i da ću čuti zveket tvojih nanula pri povratku. Zamišljen nad brigama i svojim stanjima, prvi put sam osjetio prazninu u duši jer mi je falio taj zvuk da bi upotpunio dan. Taman kad sam pomislio da danas nećeš proći trznuo me je zvuk ispuštenog ibrika i ispunio srce radošću.
Hanka se zamisli na to derviševo saopštenje i pomisli kako su jedno drugom godinama postali navika. Znala je Hanka da je ženskom srcu potrebno malo da se umisli i da od jedne lijepe riječi izveze cijeli ljubavni roman. Brzo se prekori i pomisli kako je to on samo iz pristojnosti rekao. Njenu misao prekinu derviš i reče:
-Mrak se spušta. Trebalo bi da pođemo. Dozvoli da ti ponesem ibrik.Hanka pruži ibrik i krenuše. Idući putem derviš je mnogo razmišljao. Nije se samo u Hankinom srcu javljala sumnja. To je jednako isto mučilo i Arslana. Taj dobri čovjek mnogo se mučio i premišljao, sam sebe i korio i ohrabrivao. Kako da joj kaže da želi da razgovara s njenim ocem i da traži njenu ruku.
-Kako da to kažem i njoj i njenom ocu, ja siromašak Arslan. Stari alim je dobar čovjek, ali ja nemam mnogo bogatstva i raskoši da ponudim njegovoj kćeri osim srca punog ljubavi. Dok se tako Arslan mučio u sebi, stigoše do njegove kuće i mjesta gdje su se trebali rastati. Sad ga još više obuze briga i strepnja što već stigoše, a on nije uspio ni riječi da progovori. Lomio se u sebi, ali kad dođe pravi trenutak tad srce samo progovori.
-Hanko… htio bih…sutra… -mucao je Arslan- doći do… tvog oca da popričam s njim o tebi….ako ti dozvoljavaš? – jedva dovrši rečenicu. Hladan znoj ga oblije, srce mu je strašno lupalo, a dah je jedva zadržavao .
-Mili Bože, šta se ovo dešava s tvojim robom Arslanom? -govorio je derviš u sebi- Toliko Ti godina iskreno robujem, mnoga sam dersova držao, a sad ne mogu da progovorim i nemoćan sam pred jednim krhkim ženskim bićem. Mili Bože, smiluj mi se i pomozi mi da iznesem ovaj teret sa srca.
Dok je Arslan u sebi molio, Hanka se mislila -Pa on zaista mene voli, pa je li moguće da sve godine čekanja nisu bile uzalud?- pitala se ta neobična žena. Sumnja k'o sumnja uvijek se javljala i išla tamo gdje ide i ljubav, kao nerazdvojne drugarice. Ne zalijeći se reče samoj sebi, pa mudro odgovori.
-Dođi, otac uvijek lijepo priča o tebi. Bit će mu drago da te vidi.
Odgovor za trenutak obradova Arslana zbog saznanja da je drag Hankinom ocu, i da će mu ta dragost biti od koristi. Hanka čim odgovori uze ibrik iz dervišovih ruku i uputi se kući niz kaldrmu. Arslan osta stojeći ispred kuće sa svojim još crnijim mislima.
-Šta ako sutra kad skupim snage i upitam alima Hasana za ruku njegove kćeri, on pristane, a ona me odbije, pa se nemoćan kakav već jesam obrukam i pred sobom, i pred njom i cijelim svijetom? – te misli nisu napuštale Arslana, međutim brzo se pribra i reče sam sebi- Obećao sami otići ću. Stari alim će me sigurno očekivati, sramota bi bilo da se ne pojavim.-tako sam sebe ohrabrivši uđe u kuću.
Osvanu prelijepo ljetno jutro. Sunce obasja cijelu čaršiju. Ptice cvrkutaše veselo. Okna na prozoru dervišove kuće bila su podignuta, a u kući je sjedio Arslan koji je već odavno bio budan. Obavivši jutarnju molitvu, dugo je poslije nje učio svoj uobičajeni vird. Kad završi ustade i napravi sebi kahvu. Pijući kahvu naumpadoše mu jučerašnje zgode, ali kao da je jutro svojom svježinom osvježilo i njegovu dušu, sumnje više nije bilo. Samo je nada tinjala. Pogleda na sat i vidje da će skoro podne. Ustade i ode u sobu, te obuče svoje najljepše odjelo koje je čuvao i nosio samo u specijalnim prilikama. Stavi malo mirisa. Očetka cipele i nakon sto zaključa kuću obuče ih i zaputi se niz kaldrmu. Idući niz kaldrmu javi mu se opet jučerašnja strepnja, htjede opet da ga progoni. Dan je bio tako lijep, kuće i avlije pored kaldrme bile su posebno uređene. Cvijeće na prozorima i ruže u vrtovima kao da su se veselile susretu to dvoje ljudi. Od te ljepote derviš zaboravi sve strahove i zastade kao da to sve prvi put vidi. Kao da prvi put ide tom kaldrmom. Kao da je sve ove godine sanjao ili je ljubav učinila da progleda i da osjeti svu ljepotu svoje mahale. Spustivši se niz kaldrmu, skrenu lijevo i zaputi se Hankinoj kući koja se nalazila na dnu sokaka. Njegovo srce nije ni slutilo kakve se radosti zbivaju u toj kući.
Ranom zorom ustala je i Hanka, uredila kuću i avliju, a poslije otišla u sobu i našla najljepšu odjeću za današnji susret. Obukla se i sredila kao nikad do tad, a njene lijepe oči bilstale su neobičnim sjajem, onim kojim samo ljubav može da ih ispuni. Dok se tako uređivala u sobi neko zakuca na kapiju. Srce joj obuze radost i zadrhta, ali ne od straha nego od sreće. Pomisli -To mora da je on. Izađe iz sobe, te ode da otvori kapiju. Pred kapijskim vratima stajao je Arslan. Pozdraviše se, a derviš je upita:
-Je li ti otac kod kuće?
-Jeste, očekujete – odgovori Hanka.
Uđoše u kuću. U velikoj dnevnoj prostoriji na smeđoj sofi sjedio je alim Hasan. Ugledavši Arslana malo se pridiže i otpozdravi ga, te ponudi da sjedne.
-Dobro mi došao sinko – reče starac. Hanka je stajala na ulazu u prostoriju i kao da je čekala da otac kaže da im se pridruži. Arslan se zahvali na dobrodošlici i sjede preko puta alima.
-Hanko, donesi kahvu i slatko – reče otac.
– Dobro – odgovori Hanka, te ode u kuhinju.
Za to vrijeme dvojica ljudi u sobi započeše razgovor o uobičajenim životnim stvarima. Alim upita derviša kako živi. Znao je stari Hasan da Arslan nema roditelja, da su davno umrli, a braću i sestre nije ni imao. Znao je da živi usamljeno i povučeno i da je dobar čovjek.
-Sinko, Hanka mi reče sinoć da ćeš svratiti do nas da porazgovaramo pa reci šta te muči, o čemu želiš pričati?
Te riječi kao strijela pogodiše Arslana, kao da je bio zaboravi cilj svog dolaska, pa ga one podsjetiše na njegov teški zadatak. Znao je da sada mora biti jak i skupiti snage i izreći sve što mu je na duši, pa kako bude.
-Da, poručio sam da ću doći, – reče derviš – neka i Hanka dođe pa da započnemo razgovor.
Otac kao da se iznenadi na te riječi pa se zamisli. Dobri starac se blago osmjehnu. Njegovo srce slutilo je šta je posrijedi, ali odluči da sačeka dervišovo saopštenje. Hanka uđe u sobu noseći na pladnju kahvu i slatko, te spusti na stol i posluži oca i Arslana. Kad završi pođe da krene, ali otac je zaustavi.
-Sjedi Hanko, Arslan hoće nešto da nam saopći-
Hanka sjede do oca.
-Reci sinko, šta te muči?
Na njihovo iznenađenje i na svoje vlastitio, jer se nije dugo premišljao Arslan progovori:
-Uvaženi alime, htio bih da tražim ruku Vaše kćeri uz Vaše dopuštenje – izgovori Arslan, a starac i Hanka se zagledaše u njega. Hanka od radosti osta kao ukupana, a starac pripali cigaru i pogleda čas u Hanku, čas u Arslana. Ne čekajući da bilo šta kažu Arslan nastavi- Dobri učitelju, znam da Vašoj kćeri ne mogu obećati mnogo u životu, ali ljubav i poštovanje će imati. Kad spomenu ljubav Hanka se zarumeni i pomisli – Veće mi bogatstvo i ne treba osim tebe moj dervišu.
-Voljet ću je i čuvati kao drago blago, jer ja u životu nikog i nemam osim nje.
Starac se zamisli, ispusti dim pa progovori:
–
Sine moj, znam te od malena. Znao sam i tvoje roditelje. Znam da te život nije štedio, ali da te je učinio dobrim čovjekom. Ako bih ikom htio ostaviti u amanet kćer onda bih je ostavio tebi, naravno ako se ona s tim slaže.
Te očeve riječi kao da oboriše sav teret sa srca dvoje zaljubljenih ljudi. Hanka se blago osmjehnu i spusti pogled. To bi dovoljno da otac i Arslan shvate da je ljubav obostrana. Arslan ustade te reče da će doći sutra po Hanku. Otac odobri i pozdraviše se. Sutra dan kao što je i rekao dođe te je odvede svojoj kući. Kao da su sve te godine trebale proći da bi ljubav ojačala i da bi ih na kraju spojila. Arslan popravi i uredi kuću, a uz pomoć alima Hasana podiže u blizini prelijepu tekiju. Svakog četvrtka i nedjelje Hanki i Arslanu su dolazili gosti koji su posjećivali tekiju i obavljali u njoj molitvu. Jednog jesenjeg dana proču se čaršijom glas da je derviš Arslan dobio sina. Ta vijest obradova sve dobre ljude. Dadoše mu ime Mustafa. To malo biće kao da još više učvrsti ljubav u njihovim srcima. Živjeli su sretno i odgajali djete, i učili ga da se dobrota i ljubav uvijek isplate. Samo se ponekad njihovi plodovi moraju malo duže čekati.
