Dama od cvijeća

13 avg
Emina Bogdanić

“Čekam. Izgubim li je bit ću vuk što izgubio je Mjesec i sad zavija u prazno nebo. Nisam…nisam je još izgubio još mirišem cvijeće u decembru. Kako je samo hladan ovaj zrak od kojeg živimo, hladniji su samo još oni koji ga ne trebaju…” Jedan slijepac sjedi i govori ono što vidi na duši; Damu od cvijeća. “Gdje je moja Dama od cvijeća? Gdje je krhko stablo što nikad nije prestalo cvjetati? Kidao sam najljepše latice sa nje, lomio najveće pupoljke, raznosio listove… a kad postadoh slijepac, samo me još miris njenog cvijeća pomilovao po srcu. Ah, da mogu vidjeti sve te silne ruže, gazio sam im stabljike! I ne vidim da koračam pa me vodi miris njenih ruža.” Poput divljeg cvijeta rasla je gdje je nemoguće rasti. Nikad je niko zalio nije! Zalijevala je svoj cvijetnjak sopstvenim suzama… ”Ne daj mrazu da mi ubije cvijeće.” Rekla je prije nego je miris iščeznuo iz vazduha. Zar najveći mraz nije u očima slijepca? I slijepac zaplaka, da zalije već uvehlu ružu-Damu od cvijeća.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 210 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments