“Da li je java il’ san”

5 apr
Sambra Alebić

USNIO sam te noći čudan san. Sjećam se dobro svakog detalja. Kao da je bilo upravo sada, ovog trenutka u kojem crna tinta “prlja” moj papir i pravi nešto više od još jednog običnog, bijelog papira. Znate onaj osjećaj u snu kada padate, u nogama osjećate trnce, neka vam jeza prolazi tijelom, sanjate, ali osjetite to suviše dobro, osjećaj je ta tanka čudna nevidljiva nit između sna i jave. Nisam padao u snu, bio sam, čak šta više, predaleko od padanja, tematika mog sna se nije vezala za to. Vezala se za neke stvari koje, kako san kaže, predstavljaju našu podsvijest. Tu slijedi on, moj čudni san, kojem, kao nekom veličanstvenom princu već drugi put pružam najavu.

Kiša je padala taj dan u mom snu neobično. Kao da je odlučila da se poigrava sa vjetrom i pravi gradacije, polahko, pa jače, pa onda tek toliko da rominja. Polahko, jače, rominja. Ja vozim bicikl. Crveno sjajni bicikl, crnih guma, bijelog zvonceta i svjetlo smeđe korpe. Možda sam se čak u tom nekom prekidu sna i njegovom nastavku divio tom biciklu. K vragu, nikada ne vidjeh tako lijepo bicikl. Samo odvajam taj trenutak i divim se, naprosto uzdišem duboko za tim, biciklom iz sna. Dajem zadnji atom snage pri pedaljanju, grčevito pomičem noge, stišćem zube i vozim prebrzo u nekom nepoznatom pravcu. U jednom trenutku sna okrećem se, gledam iza sebe.. Pusto, ista pomična slika kao i ispred. Vozim još jače, a nadu mi daje tračak svjetlosti koji se ukazuje u daljini tog beskrajnog puta. Moja još jača podsvijest, ona u snu, govori mi da pak bježim od nekoga, da tražim nešto, da žurim možda nekome ili nečemu. Ali ja ne znam, samo nastavljam dalje. Svaki novi okretaj gume je jači od prethodnog. No, u tom prekidu, dešava se nešto neobično. Kao da se slika premotava i bum. Ljudi se oko mene naprosto ukazuju. Žena sa plavim šeširom voda svoga psa. Dječak plave kose, sa sitnim pjegicama po nosu sjedi na klupi. Ukazuju se mjesto, i vrijeme se ukazuje. A tek ljudi. Primjetim, na onoj strani ceste starog čovjeka, duboke upale oči primjetim sa ove strane, te stare, izmorene crte lica, drhtave ruke koje blijedo drže štap. Primjetim gospođu, lijepo sređenu, dotjeranu, ‘cakum pakum’ kako se sa tegobom bori sa preteškom torbom u ruci. Primjetim ljude, a isprva ih ne vidite..

Opet slijedi prekid. Svjetlo nestaje, ljudi nestaju, vozim u mrak, u nedogled. Okrećem se, znojan, uh ta tegoba u meni. Nagon me vuče dalje, za tim nekim, tamo postojanim svjetlom. Sigurno je još tamo. Samo još malo, pa još malo i još malčicu. Pedaljaj. Ne možeš odustati, skoro ga vidiš!-govorim sam sebi. Kad gle’, svjetlo se ukazuje. Pedaljaj, moraš. Trudim se nadmašiti samog sebe, ljudi će otići, to je previše sporo, požurii! Prilazim toj uličnoj svjetiljci.. Spuštam bicikl pored sebe. Osjećaj-kao da padam. Titra svjetlo, kao da će se ugasiti za čas. Zagledam to, čudnovato, jedva dostižno svjetlo i primjetim ono najčudnije. U prostoru, praznijem od najpraznijeg stoji prekidač. Na ničemu. Lebdi poput pera na vjetru. A svjetlo, na zadnjem izdahu snage, čujem žamor ljudi, kao kroz maglu vidim gospođu, eno i dječaka! Tu je i stari čovjek sa borama. Želim da ih vidim, nemoj se ugasiti, nemoj molim te!-govorim svjetlu. Ono ne mari, gasi se postepeno, a ja u nadi da će zasijati jače pužam ruku ka prekidaču. Klik. HUUH. Trzam nogom dok se budim. Osjetim graške znoja na mom čelu. Čovječe, koji san… Pomislih, ne znam zašto- “isprva ih ne vidimo”.

Bliži se kraj januara. Trenutno šetam šetalištem pored prelijepe rijeke u mom gradu sa najboljim prijateljem. Iz poprilično vedra neba počinje padati kiša. Kao da pravi gradacije sa vjetrom. Pada jako, pa jače, sada već rominja. Osjećam nešto čudno u vazduhu, pa i u sebi. “Damire”- trznu me glas prijatelja. “Vidiš onu stariju gospođu sa psom? Vjerovao ili ne, on je sve što ima.. Njeni su vani, niko je ne obilazi. Priča se u ulici da je jedne noći , još kao kuče došao pred njena vrata.. Od tada je nisam vidio bez njega. . . A vidiš li onog čovjeka, starog, sa puno bora na licu?-Kuća mu pod hipotekom bila, u kreditima do grla, jučer su mu kuću uzeli. A tek da znaš sudbinu dječaka što sjedi na klupi”. Gutam knedlu kao da se spremam vidjeti nešto strašno. “Mama mu je umrla prije 2 dana. Teška bolest-leukemija. Jadničak. Premali je da bude bez majke”. Ostajem bez komenatara tih par trenutaka, jer zaista. Šta bi čovjek poslije nekoliko šamara realnosti rekao? Razmišljam, šutim, borim se sa nečim iznutra. “Gorane, pa, mi njih isprva ne vidimo. Ne marimo za dječaka na klupi, sjedi tu zbog nekog hira možda pomislimo. Pogledaj tu ženu, čak i ako je primjetim pomislit ću da je izvela svog psa ‘mjesto unuke Maje koja žurno čeka da njena baka dođe po nju. A taj čovjek, ljudi će zasigurno pomisliti da je neka “dubokoumna, dobro uravnotežena staračka pjandura”, a on, on je možda puno više od toga.Isprva ih ne vidimo”.. “Isprva ih  ne vidimo”? -govori mi Goran dok gleda u potpuno drugom pravcu.. “Heeeej, pa vidi ovo”. Vuče me za rukav dok prilazimo rijeci.. Nećete mi vjerovati. U rijeci crveni bicikl, sjajan, blještav, sa bijelim zvoncetom i korpom. “Pomakni se da izvučem”-smrljah kroz zube Goranu. Možda i ne bih toliko ostao začuđen ovim događajem, mojim snom, da u korpi crvenog bicikla nisam pronašao prekidač. Upalio sam ga. “Ja ih vidim”-rekoh Goranu i nasmija se. Vidim ih.

(Visited 531 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments