Decembar mi je uvijek teško padao. Decembar su vječito spuštene roletne, sendvič od jučer i cigarete s okusom teškog metala. Novine na stolu, prazna limenka pive i zgužvani papir u ćošku. Da je decembar čovjek, tačno znam kako bi izgledao. Imao bi dugu, neurednu bradu, čupavu, sijedu kosu koja pada do ramena, šetao bi okolo s jezivim podsmijehom i novinama ispod ruke. Posmatrao bi me ispod naočala dok nervozno hodam po snijegu, prišao bi da me pita za cigaretu i na kraju umjesto riječi hvala, dobacio: “E jesi ga promašila i ove godine.” E bome jesam i ti postojiš da mi sada i uvijek pričaš o tome…
Ne volim što mrzim, ali decembar mrzim.
Pitam se ponekad dok hodam gdje ću sada u ovom svom tamnosivom kaputu koji miriše na snijeg, kišu, čežnju i jednu zaboravljenu sobu. Dokle uopšte mogu da stignem i koliko je zapravo vrijedno ovo što čuvam u sebi, sad kad sam negdje između sjećanja i čekanja. Koliko je njih još ovako kao ja zalutalo na ovom brodu i nemirnom moru života.
Ja sam samo htjela da volim, onako kako vole umjetnici i ti neki veliki ljudi i eto, htjela sam da napišem pjesmu nekom Saši. Htjela sam još jednom da uhvatim zalazak sunca, nacrtam srce u pijesku i dugu na liniji života. Da li je to bilo previše, ne znam, ali znam da je bilo sve.
I znam da mi se prsti mrznu jer sam kao i obično zaboravila rukavice.
