Cvrčci u magli

6 avg
Husnija Ćoralić

”Čuješ li kako cvrčci žele da im otkrijem tajne tišine? Osjetiš li šutnju, tišinu kako slama? Sve zvukove koje noć proizvodi, možda čuješ i otkucaj moga srca kako tupo probija moju bol? Jesi li vidjela dimove koji su mi dali oblik tebe i otišli u nepovrat, zarobljeni u mraku? Tišine tutnjaju u ostale misli. U mojoj sobi nema komaraca, sve sam ih pobio. Čuje se pokoji leptir koji će pred zoru tražiti izlaz na mome prozoru. Moj glas sada traži visinu moga desnog uha, da čuje šta cvrčci pjevaju, da čuje kako me mole da im kažem ono samo što ti znaš. I ovo disanje koje proizvodi moje mrtvo tijelo samo su uzdisaji koji te prate, koji su izlapili na površini tvoga lica. Ne znam gdje sam i šta radim, samo znam da sam u ovoj sobi gdje vlada muk. Moj glas se prostire samo ovdje. Ni Mjeseca više nema, ostao je prazan da ga magla nađe. Oči mi se sklapaju, žele da tebe snivaju. Ali ti si mrtva. Ogledalo ne sjaji, ne želi da me pogleda jer će da vidi ono što ja ne želim da vidim. Hoću da spavam, ali cijeli život mi je stao u jedan dan. Izlizan sam. Moji tragovi su postali navika. Rasuo sam se u fragmente mraka. Ne postojim više. Sad sam gluha sjena koja živi u mraku. Ali mrak se mene boji, ne želi da čuje moje jecaje u tajnoj tišini. Ovi šumovi koji dolaze iz moga uma samo su valovi emocija koje su postale suhe, koje traže vodu sa tvojih usana da ovlaže moje lice. Tvoje ruke da zasiju moje oči. Slika je postala prazna jer u njima žmirim. Ti je možda više ne gledaš. I, evo… čujem komarca. Kad završim ovaj razgovor koji vodim sam sa sobom, ubit ću ga. Ovaj razgovor možda i ti čuješ negdje. Vjerovatno spavaš jer će sad zora. Cijeli život mi je stao u jedan dan, ljubavi. Sad su cvrčci postali monotoni. Moji pokreti glave na jastuku daju mi sjećanja na lijevu stranu desne. Tamo te uvijek gledam. Ne razumijem zašto te sad nema. Možda sam sam, ili sam te samo izmislio. Olovka ne piše više, počela je da mi govori riječi koje ne razumijem. Bluz je došao po svoje, ali ni njega nema. Ostao je u vjetru koji ti lebdi iza uha. Pokušava da te poškakilja, ali ti ne čuješ ništa. Ti si budna, iako sada spavaš. Ja spavam, iako san bježi od mene. Cijeli život mi je stao u jedan dan. U njemu mašta izvire i umire kad progledam, i vidim da sam te i ovu noć izmislio. Ne vjerujem više da ću te naći, jer si mrtva. Godine nisu prošle, one su lješnjaci u kuhinji. Mirisi su izgubili dušu, ona traži ista jutra u kojima smo išli jedno drugome. Želim prestati pisati. Ovaj papir već suviše zna. Možda propjeva kad ga olovka dokrajči. Ljubavi, imaš li moja slova koja te prate, ili su izrazla u riječi koje ne znaš više čitati? Pokušaj da gledaš kad ne vidiš, i osjetit ćeš da negdje lutam lebdeći tražeći te iste riječi. Želim da korake prema tebi opet ponovim. Da se igram dok čekam tvoje ljubavi prema meni. Pokušat ću da stavim vrijeme u vječnost. Odlutah u ovim riječima i zaboravih da si mrtva, da te više nema. Čuju se putevi pisanja, jako su brzi i nečitljivi. Čitaj između redova, i znat ćeš kuda plove. Ti talasi idu u vazduh i sa fotonima Mjeseca, kojeg noćas nema, daju ti sretne suze koje pune moje bunare. Ja ću ih kasnije presušiti, samo da bih imao o čemu da ti pišem. Ta olovka bruji o znakovima tvoje mašte koja pliva u njima. To je ista ona mašta koja te hranila dok si gledala moje oči. Opet zaboravih da te nema, da si mrtva. Boli me vrat od pisanja, ili je ostalo od pognute glave kad čujem tvoje ime. Ili je teret koji nosim na leđima prešao na vrat. Olovka i papir ne žele da bude izrečen. Možda je već izrečen, jer tebe ljubavi više nema. Ti si mrtva. Je li vidiš kako je trnje zagrlilo sve ono što je nekad hodalo među nama? Imam opet onu istu ružu koja je dala trnju kalem. Ona me sluša, ona će napraviti put i ogradu od trnja i ruža. Tako da nas niko ne može stići. Ni ptice neće da nas ometaju. Javljaju dolinama magle da stiže ljubav koja sama sebe proždire i baca u snove koje opet samo mi znamo sanjati. Ovi vrhovi mojih mokrih trepavica znoje tvoje istinite laži. Oprosti, znam da si mrtva. Izvini, znam da te nema. Nema te dugo. Dugo te nema. Možda nikad više i nećeš doći, ali ja sam zaboravio šta čekam i koga, pa mi je svejedno. Trenuci u ovim mislima prelaze u sjećanja koja su stvarna jer sam te, draga moja, i ovu noć izmislio da postojiš. Sad mi je jasno zašto te nema kad otvorim oči. Ali mi nije jasno kako, jer sam s tobom vidio ono sto drugi nikad ne vide. Bio sam sav u tvojim očima. Tih noći kad si plakala od sreće, ja sam u njima zaronio u tvoju dušu. Tamo sam se ugušio namjerno, i zauvijek ostao u njoj. Sad kad te nema, nema ni mene. Ja sam komarac, ti si leptir. Cijeli život mi je stao u jedan dan. Tvoje usne kad su krenule da osvoje moje, ja sam poslao vječnost dodira u jednom poljupcu. Olovka mi je tupa, možda je dala sve od sebe. Papira ima, ali nema olovke. Magle ima, ali nema mene. Kako nastaviti put u provaliju kad više ne znam da letim? Pitam se, ima li mjesta za moje krikove? Ima li mjesta na drugoj strani papira da moje boli da ispare u nebo? Ali, ljubavi, nema više neba. Ništa više nema. Nebo ne zna ništa. Zato šalje kišu da te posjete moje kapi da više ne umiju da sanjaju. Ostalo je još par suza da te otprate. Onda će zauvijek biti zarobljene, a žive, u truloj tami koja smrdi na nekadašnje stihove o tebi. Mislim da je vrijeme da odem, suviše me olovka tebi odvela na ovom papiru. Ne znam kad ću opet utrati noktima ove puteve, ali će moji koraci ostati vidljivi. Ljubavi, marš u pičku materinu.”

(Visited 237 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments