Čuj, nećeš se udati i nećeš djecu, a žensko… Ko te tako odgoji?

17 feb
Armina Čunjalo

Trebala bih, možda, početi sa ‘Welcome to 21st century’. Vijek liberalizma, demokratije, slobodnih izbora (mislim životnih, o političkim ne bih baš…), nemorala, razvrata, i ograničenosti.
I sad na sve ove stavke ću dodati ‘KAO’, osim na posljednje tri . Shvatate, znam.

Tako, u stoljeću kada svako ima pravo iznijeti svoje mišljenje i živjeti onako kako hoće, a da drugi ljudi ne osuđuju, lijepo je što neko misli da žensko nije žensko ako se ne uda i ne rodi dijete. Valjda je manje vrijedna, neispunjena, nije ispunila životni cilj i misiju. Oh, daa.
I sasvim je jasno da se o ovome priča, ali ne onoliko koliko bi trebalo. Vjerovatno će se mnogi zapitati zašto sam ja to sada predstavila  kao  big deal, kao problem, kao neku bolest koja se širi. Ali, to zaista i jeste tako. Bolest zvana ‘Osude’.

Nisam vam spomenula da, narodski rečeno, otkada znam za sebe stava sam da se neću udati, da vjerovatno neću roditi dijete, i imati kućicu u cvijeću. Lijepo mi je vidjeti nekoga ko to sve ima i uživa u tome, ali ja se ne vidim u toj ulozi, nikada se nisam vidjela.

I znate kako to sve ide na familijarnim okupljanjima. Dođu dijasporci, pa onda tetke, tete i nakon svih ‘ispucanih’ pitanja, slijedi i ono: ‘Imaš li koga?’, ‘Pa koliko si ti, dijete, u vezi? Je li se vakat udati? Valja sve stići do 26. Pređeš li je, Boga mi si stara…’ I tako se ja naslušam svega i svačega. Kako je tetkina stara poznanica Milka ostala ‘neudavača’ (rugobatna riječ, znam), pa sad se kaje. Kaže džaba joj i posao i karijera i sav onaj novac, i putovanja svijetom kad nema svoje čeljade i mušku ruku.
Uh, i tu se ja malo zakašljah. Zbog ovih putovanja svijetom, naravno. (dont judge me)
Obično se smješkam na te, sigurna sam, izmišljene priče o Milki, Saneli i svim ženama svijeta koje se nisu nikada udale a moja ih familija lično poznaje, i zna da se kaju. Aham, da. Uredu.

I tako prije neki dan, jedna starija žena iz mahale zamoli da joj bacim smeće. Progovorismo tu pokoju, kad naravno pita ona mene kad će mi ‘mati dobiti zeta’. Ja kroz šalu rekoh, kad se sestra uda. Na što će ona meni: ‘Ti još pri onom da se nećeš udati. Čuj, nećeš se udati, i nećeš djecu, a žensko si. Ko te tako odgoji, dijete. Nije tvoja mati. Ona je fina, razumna žena.’
Naravno, tu je razgovor o tome završio. Nisam joj zamjerila. Zaista, nisam. Starija žena. Njoj je mnogo šta danas neshvatljivo, s obzirom da je ona u 16oj godini imala dva sina. Ali šta sam u tom momentu pomislila. Starica se nije libila reći mi takvo što, ali šta je sa onima koji mi ništa ne govore (ili bar ne tako direktno) a imaju taj neki pogled… znate onaj kad žalite nekoga jer nije baš najbolje shvatio život. Razbjesnilo me to, iskrena da budem.

Ko je postavio te moralne dogme i standarde? Zašto je nemoralno i neshvatljivo da žena ne gleda život kroz brak i djecu, da želi nešto u šta se to ne uklapa?! Da li će biti od svih sažaljevanja, i manje vrijedna? Kao, život će joj biti prazan… Moramo li se ukalupiti da bismo bili prihvaćeni i zadovoljili standard ‘normalnoga’ koji je neko, eto, iz dosade definirao?
Iako, kao buduća pravnica, trebala bih zagovarati instituciju braka kako bismo mi iz struke imali posla kada dođe do razvoda (oprostit ćete na ekstemizmu ‘šale’), ipak nisam takvog mišljenja.
Postoji nebrojeno mnogo žena na svijetu koje ne žele brak. Ne žele tu vrstu vezivanja, obaveze. Ne žele, ne mogu, ne vide se u toj ulozi. I one nisu manje vrijedne. Nisu čudakinje, luđakinje, nisu beskorisna jedinka ovog društva. Doprinosit će nauci, zdravstvu, poljoprivredi, svakom mogućem poslu. Jer su sposobne. Jer su i dalje žene. Kompletne, jake, neovisne, pametne žene.

Je li moja mama loš posao odradila? Je li ona kriva što se ne uklapam u bolesne kalupe još bolesnijeg, ograničenog društva? Ako jeste da joj zahvalim!

(Visited 2.978 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments