Čovjek ponekad stane i pomisli sta ga uopšte čini sretnim. Zbog čega ići dalje i nadati se poslije svega. Ponekad poželimo da dignemo ruke od svega. Ponekad nas ubija tišina koja nam je do sad toliko prijala. Onda dođe trenutak kad se zapitamo sta nas uopšte čini sretnim?
Bila sam jedna od tih osoba poslije katastrofalne poplave. Iako sam borac izgubila sam taj sjaj nade i čežnje za bolje sutra. Mnogi su tad izgubili taj sjaj, a kako i ne bi.Ja ću vam ispričati svoju priču i ono sto me vratilo u život i dalo još veći sjaj mojoj želji za borbu i bolje sutra. Naime par mjeseci poslije poplave bila sam skrhana,jednostavno sam izgubila želju za sreću te sam prestala da se smijem. Ali moja sreća u nesreći bila je posjeta ljetnog kampa “Una za sve “. Samo ime „Una za sve“ mami vas i očarava.
Dokazuje vam da još i dalje postoje dobri ljudi koji će vas uvijek dočekati raširenih ruku poput ptice u letu. Iako je nekima to relativno mala stvar, za mene je to bilo nešto sasvim novo, kao neka misterija koju sam željno istraživala. Taj kamp je nešto neopisivno, ti ljudi i ta druženja. Ovo nije bio običan kamp tako rečeno reda radi, ovaj kamp je bio tu da nas vrati u život, što je i postigao. Za mene je to bila kao mala avantura koju sam pažljivo promatrala ne bi li stekla što više uspomena. Vjerujte i previše sam se vezala za te ljude i taj kamp. Jednostavno postao je dio mog života, dio mene i nešto što mi je nesebično zauzelo polovinu srca. Baš kao borci bili su uporni da mi vrate osmijeh na lice i sreću u moj život koji je svaki dan sve vise tonuo i tonuo. Ali vjerovatno je to bila neka čudna sudbina koja nam je otvorila oči, kojom smo postali tako rečeno ratnici koji se bore samo za dobro. Pored svih tih predivnih ljudi, tu je i predivna Una. Naizgled tako predivna i očaravajuća što zapravo i jest, ali svakim danom nam otkiva nešto novo, ali pak u svojim dubinama skriva toliko toga neotkrivenog i nepoznatog. Jednostavno kada ugledate Unu smirite se i predate se mislima i prirodi. Vaš život postane apsolutno savršen, ali ipak tako jednostavan. Kada si tu počinješ da stvaraš svoj svijet, koji nema ni trunku zla. I onda polahko dan za danom i postaneš zaljubljen u to mjesto, jednostavno postane ti dom u par dana. Mnogi bi rekli da je to nemoguće, da je to samo hvaljenje i blebetanje, ali to je naš svijet i naša mala misterija.
Od tog dana srce počne da lupa borilački, krv teče kroz vene tako brzo, a u očima adrenalin. Tako rečeno postaneš druga i bolja osoba koja zna sta želi, jer si naučio koje su najvažnije osobine. A to su samopouzdanje koje prije toga i nismo imali i beskrajna ljubav prema životu koju smo prije toga odbacivali. Čuda se događaju, a moje čudo su ti ljudi, taj kamp i jedna jedina Una.
** Tekst je nastao u sklopu Nagradnog poziva za učesnike UN Ljetnih kampova 2014. Kapove su podržale UN agencije u sklopu projekta DIjalog za budućnost, a konkurs kao i nekoliko kampova organizovali su OIA i Munja inkubator**
