Crni Upitnik u Kutiji Šibica

29 maj
Anonimno

Izjedam se… dugo je prošlo. Dvije godine buljim u tačke tražeći tebe. Obojim ih u crveno, đinđir… i maštam. Dolaze komarci, leptiri, i po neki pogled koji ode niz stranu, i sve se pokvari. Tražim… ne znam kuda da gledam. Gledam… zalutam, ne znam da hodam, a dišem samo po potrebi, da bih se sjetio nečega što lapi, kao da je magla uzela mirise i poslala ih negdje gdje moja riječ i tvoje uho ne znaju da plešu. Možda ni nismo stvarni bili, jer je tako lijepo bilo. Možda sam te izmislio da se izliječim… izliječim od ovoga sada što mi od sna pravi hrđu. Valjda sam se probudio i shvatio da te nema. I suviše sam glup. Kao što nas je Univerzum tako slatko, tako neočekivano i vraški lijepo spojio, vratio nas u život kojeg smo imali negdje u prošlom životu… tako sam ja, ne znajući šta činim, otišao. Otišao, jer sam se bojao, jer sam bio glup, jer sam na trenutak mislio mozgom umjesto srcem… a ti takva kakva si, kao ta magla, izgubila se. Pokušao sam te mirisom vratiti, jutrom istim onim pred kojeg smo ostavljali riječi i otišli spavati. Tražio sam tvoj glas u sebi dugo, dugo… nisam ništa našao, osim moje šugave intuicije da više nisi tu… tako da sam i ja otišao. Kukavica. Iz ljubavi, iz straha, iz opreza, iz vremena… nisam trebao. Valjda sam i uzeo zalet da ti udarim srce svojom dušom još jednom, ali pao sam u provaliju koja je pojela i mene i tebe, i nas, i riječ i koje su izrečene i koje nisu izrečene. Mislio sam da će me vratiti, ali vrijeme je bilo brže… ni tebe nije bilo, čekao sam. Nedorečeno. Boli. Nedorečeno… boli me, nedovršeno. Boli, izjeda… postao sam sad samo dio tvog života, jedan od onih koji je bio i otišao. To me boli! Zašto – ne znam. Izgubio sam se… tražio sam te, zvao. Nisi me čula… nada mi govori da si htjela, da si me vidjela, da si me zvala i ti, da si me snivala i zvala u san. Zašto nisi – ne znam. Možda je sve s razlogom… i jest. Vidjeli smo da slučajnosti ne postoje, da sve igra za nas. Da ti kažem ”oprosti”, ne znam da li će vrijediti. Da bilo šta kažem, ne znam da li će vrijediti. Je li kasno? Je li trava po kojoj su naše duše hodale zarasla? Jesmo li zaboravili kako su se igrale dok smo ih krišom posmatrali? Je li me osjećaš još?Je li pitaš vazduh za mene, postaviš moje ime i čekaš? Ima li me u tvojim oči ma još? Da li je ikad i bilo? Jesam li previše upao u tvoje bunare pa nisi htjela da se gušim, ili nisi imala snage da mi kažeš da vode uopće nema? Ta voda me opržila, krikom sam ostao bez glasa… zvao sam te, ali nisam imao glasa. Tvoje uši su mutirale. Možda sam bio glasan, pa probudio dijelove tvog srca koje nisam smio. Naivan, dovoljno glup, i uporan da ne spoznam. Oprosti! Glas je tu, ali ne znam da pjevam… tvoje uši su tvrdoglave. Plivam, nemam strah od ronjenja, ali dovoljno sam u vodi, nekoj čudnoj, neka voda koja te slika svojom soli, a ja krvav. Haluciniram. Moje halucinacije opsjedaju tvoj lik. Do tebe nikad doći… možda se i voda boji dovući me do tebe jer ne zna šta ima da kažeš. Možda bi pretvorila vodu u pijesak kojeg bi vjetar tvog glasa odnio u bol, možda bi sa mnom skočila u vodu i pretvorili se u ribe. Nada, sjećanje, srce, govore jedno… mozak, koji se boji, drugo. Strah ne ljubi, dovodi u grč. Grč, a ja u vodi. Ne znam šta mi preostaje… možda me tvoj zmaj, Cobb, spasi. Nahranio sam ga, i rekao da ne brine, da niko ne zna za njega. Boli me, izjeda me… tačke koje sam ti govorio transformisale su se u kajanje. Ponekad su tako duboke da svjetlost ne smije uopće da dođe blizu, a nekad su to krijesnice koje tvore tvoj lik. Pričam s njim… šutljiva si, ali nasmijana. Postao sam dovoljno lud da ne razlikujem javu ili san. Jesam li te zbilja izmislio, ili si ti mene? Je li sve bila stvarnost? Mirisi su tu… mirisi jutra i noći dok čekamo jedno drugo na našem brdu. Miris tebe ne znam, ali mo jnos zna. Kad sam mogao sletiti, rekla si da sačekam… moje skakutavo srce je tada znalo, ali šta je vjetar prenio – ne znam. Od tada ne volim vjetrove, jer uništava i maglu. U njoj smo bili sigurni, niko nije znao, niko nije slutio, niko… ništa, niko. Jasam kriv, a ti si šutila. Možda nisi znala da me možeš adaptirati, a možda si se bojala istog onog kao ja? Ne znam… Boli me, izjeda me. Ta so koja grli moje krvavo tijelo je, ništa drugo nego – nedorečenost svega. Imala si za mene dobru i lošu vijest… lošu sam, čini mi se, i saznao. Međutim… dobru vijest, ako nije umrla, još ne znam. Srce sluti… ali srce je naivno. Ovo je sve samo fraktal moje ludosti, nade, želje, straha, ljubavi, sjećanja, borbe… Fraktali su čudni i predivni. Volio bih da te vidim, zagrlim, i poljubim. Kartu za nemoguće imam. Pitanje je samo – da li ti imaš mjesta u sebi za mene?

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 76 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Merima Telarević