Ekser koji najviše viri, najviše i dobije po glavi, reče jednom pisac Patrick Jones, misleći na ljude koji nisu dio “sive mase”, na ljude koji su drugačiji. Međutim, šta znači biti drugačiji?
Ponekad to podrazumijeva da će vas sredina osuditi. Neki, poznajući okolnosti, ipak biraju
takav način življenja. Jedni od njih su i pripadnici rock/metal skupine, poznatiji kao “metalci”. Zbog muzike, koju vole, i tamnije odjeće, koju nose, metalci nose sa sobom određenu reputaciju. Kao pojedinci se teško pronalaze među „običnim“ ljudima, da ih tako nazovem. Sa više ljudi razgovarala sam o njihovom položaju u društvu, ali najprije sam potražila profesionalno mišljenje. Tu mi je pomogla Slađana Obradović Karavdija, socijalna radnica.
Kako društvo reaguje na stil života koji su pripadnici rock/metal skupine izabrali?
Norme ponašanja koje većina prihvata se smatraju “normalnim”, a sve ostalo je tabu tema. Odlika ljudi sa naših prostora je da se često bave tuđim životima. Na taj način svaka skupina ili pojedinac koji se na bilo koji način ističu, dobro posluže kao tema za razgovor i stvaranje predrasuda. Poznato je svima da predrasude nisu zasnovane na činjenicama. Da bismo donijeli zaključke o nekome, prije svega treba da dobro upoznamo njegove osobine, a ne da sudimo na osnovu njegovog fizičkog izgleda i stila oblačenja. Isto, naravno, ne znači da “metalci” nisu skloni donošenju predrasuda o pripadnicima drugih grupa.
Sa kakvim problemima se oni suočavaju?
Generalno gledano, mali broj ljudi bi poželio da se druži sa njima. Međutim, to nekima od njih i odgovara jer jednostavno žele da budu drugačiji od većine i da se druže samo sa osobama istih ili sličnih interesovanja. Konkretan problem koji se tiče odbacivanja od strane sredine je što mogu biti povremeno izloženi fizičkim ili verbalnim napadima. Sa takvim problemima se mogu nositi obraćanjem stručnim licima za savjet ili konkretnu pomoć.
Postoji li pozitivna strana takvog načina života?
Svakako. Osim što se moraju nositi sa predrasudama, to su ipak ljudi koje odlikuju ljubav prema umjetnosti, jezicima…, u čemu su se pokazali kao veoma uspješni i nadareni. U okviru škole oni često učestvuju u raznim manifestacijama i vannastavnim aktivnostima. Iskazujući svoju kreativnost i talente, oni ljudima pokazuju dobru stranu života koji vode. I tako, naoružana ovim saznanjem, željela sam da čujem šta oni imaju da kažu. Obratila sam se još jednoj Slađani, Slađani Klačar (19), studentici matematike i računarstva i istovremeno ponosnoj metalki.
Kako društvo reaguje na stil života metalaca?
Predrasude su veoma ukorijenjene u našem društvu. Baziraju se na glasinama te uglavnom nerazumijevanju i neprihvatanju drugačijeg. Previše bi truda zahtijevalo razumjeti, ovako im je lakše. Pobornici rock i metal muzike najprije zbog odjeće bivaju negativno komentarisani, što je apsurdno. Uglavnom su smatrani narkomanima, sektašima, glupanima i ostalim izlivima njihove kreativnosti.
Kako se ti boriš protiv takvih predrasuda?
Način odijevanja, muzika koju slušam, knjige koje čitam, i uopšte stavovi koje imam izražaj su moje ličnosti, individualna stvar, različitost na koju imam prava. Ja, ovako obučena, dobih mnoga priznanja, u raznim aspektima društvenog života. Poštovali su me bitni, školovani ljudi. Studiram matematiku i računarstvo, te ću ista ostati i kao akademski građanin naše zemlje.
Kakve su reakcije komšija, prolaznika, pa i tvojih roditelja na tvoj izgled?
Komšije, roditelji i svi koji me poznaju ili su barem jednom razgovarali sa mnom, nemaju problem sa tim. Za njih, ja sam umjetnica, neko ko uživa u virtuoznosti na gitari, filozofiji u stihovima, u različitosti. Za prolaznike koji su dio mainstream populacije, kojima su golotinja, krađa muzike, nedostatak sluha – umjetnost, a rock – vrištanje, izliv satanizma i neukusa, nemam ništa reći osim da žalim takvu neprosvijećenost. Protiv nje se i borim, a ova muzika i uopšte takva životna filozofija su i nastali iz bunta, kao pokret koji se bori
protiv lažnog morala. Da je francuskim revolucionarima tokom juriša na Bastilju bila dostupna odjeća metalaca, sigurno bi je nosili, jer bi ih predstavljala, ista je to ideja.
Šta misliš, hoće li se situacija promijeniti, ili poboljšati?
Mislim da je zasigurno visok stepen diskriminacije koju neki od nas podnesu i prevaziđu, a neki joj ipak podlegnu. Nadam se da će se situacija promijeniti i da će ljudi postati otvoreniji jer, tek tad, kada saslušaju i pokušaju razumjeti, postaće svjesni iluzija u kojima su živjeli. Ipak, da nije svima lako nositi se sa pritiskom sredine, primjer je bivši metalac Igor Ivković (24), student ekonomije. Ljudi su imali razne predrasude prema meni: da sam narkoman, klošar, satanista. Smatrali su moje roditelje neodgovornim. Često bi mi iza leđa komentarisali izgled. Svakodnevno sam bio izložen provokacijama na ulici. Mogao sam da izlazim samo na određena mjesta, baš da bih takve ljude izbjegao. To sam radio samo da bih imao svoj svijet, a ne da bih izazivao druge i privlačio pažnju
Šta je prevagnulo da se povučeš iz rock/metal svijeta?
Napustio sam taj stil da bih bio ozbiljnije shvaćen na fakultetu. Međutim, mnogo toga se nije promijenilo: i dalje slušam istu muziku, družim se sa starim prijateljima, moji pogledi na svijet su ostali isti. Jedino me prolaznici sada drugačije gledaju, sa prihvatanjem, što je dokaz da sumnje ljudi i zli komentari nemaju uvijek osnova. Htjela sam da čujem mišljenja i tih “običnih” ljudi.
Vladimir (27) kaže: Ne zanimaju me ti ljudi.
Anđela (17) je već prihvatljivijeg stava: Iskreno, malo mi je to zastrašujuć stil i, na prvi pogled na njih, sve priče kojih sam se naslušala uvuku mi se u svijest. Međutim, nemam ništa protiv njih i ne bi mi bio problem da se sa njima družim. Kako i započeh, tako ću i završiti, citatom jednog pisca, ovaj put riječ je o E. B. Whiteu: Predrasude su odlične ako želite uštediti na vremenu. Možete formirati mišljenje bez poznavanja činjenica.
Izvor: Preventeen
