Čovjekova dobrota se može sakriti, ali nikada ugasiti

9 avg
Advija Davarović

Šetajući Istanbulom pored samog mora, osjećajući se usamljeno i prazno, razmišljajući o životu i tegobama koje su me snašle, molila sam Boga da mi da snage, zdravlja i strpljenja. Nisam bila od onih osoba koji su bili željni svega, a najviše novca. Smatrala sam da mi je ovo troje dovoljno za sreću i da će sve na svoje doći, jer život je velika kocka, danas imaš sve, a sutra ništa. Roditelji su me učili da budem zadovoljna sa onim što imam, da dijelim skrišku hljeba sa nekim ako je potrebno, da nahranim i obujem siromaha… Oni su bili moja potpora i moji najbolji učitelji. Često su mi govorili: “Skroman čovjek može sve dobiti, a ohol sve izgubiti jer skromnost uvijek nailazi na velikodušnost, a oholost na zavist. „ i baš sada dok sam se šetala ovim prekrasnim gradom, gradom na dva kontinenta sjetila sam se roditelja i riječi koje su mi govorili. Iako su bili daleko od mene, znala sam da su uz mene i da se mole za mene. Sve ovo je bilo previše, osjećala sam veliku tjeskobu i poraz, suze su same krenule niz obraz, bez obzira na to što sam se ustručavala od plača, emocije su prevagnule i učnile svoje. Bila sam od onih osoba koje su puno nade i koje ne znaju za poraz, a sada sam doživila jedan od najvećih poraza, iskreno na ovaj poraz nisam bila spremna. Možda vam sada nije jasno čemu ove suze, ova praznina i usamljenost, i kakav poraz, ali moja priča zapravo tek počinje.

Dolazim iz Bosne i Hercegovine, iz malog gradića Tešnja, malo mjesto, ali puno prekrasnih i inteligentnih ljudi. Završila sam medicinsku školu i još od malena sam imala ljubav prema medicini. Moj san je bio da jednog dana postanem doktorica. Razlog mog dolaska u Istanbul jeste ostvarenje mog sna. Za ostvarenje mog sna potrebno je mnogo novca, a ja taj novac nisam imala. Moji roditelji nisu bili u najboljoj financijskoj situaciji. Nisam krivila Boga što meni i mojim roditeljima nije dao lagodan život, niti roditelje jer nisu bili u mogućnosti da mi priušte fakultet, jednostavno tako je trebalo da se desi i desilo se. Nakon što sam završila medicinsku školu, vidjela sam da mnogi fakulteti daju stipendije, to mi je bila jedina opcija i nada kako bih upisala fakultet. Naravno da bih dobila tu stipendiju podnijela sam zahtjev za prijmeni ispit. Dugo vremena sam se pripremala za ispit kako bih postigla određen postotak za punu stipendiju. Prijemni ispit sam radila u Sarajevu i bila sam sigurna da imam osiguranu stipendiju. Preko e-maila su me obavjestili da sam dobila punu stipendiju i da odmah mogu doći na fakultet kako bih izvršila upis u smjer za koji sam se opredjelila i na razgovor sa direktorom. Čitajući taj e-mail, počela sam da vrištim od radosti, sreću koju sam tada osjećala bila je neopisiva. U tom trenutku bili su majka i otac pored mene čvrsto sam ih zagrlila. Duboko u njihovim očima vidjela sam da su ponosni na mene jer njihove oči su govorile više nego bilo koje riječi.

U rane jutarnje sate uputila sam se u Sarajevo, a iz Sarejeva direktno avionom u Istanbul. Izlazeći iz aviona citirala sam poznati citat o Istanbulu koji je rekao sultan Mehmed Fatih: “Ili ću ja osvojiti Istanbul, ili će Istanbul mene”! Vjerovatno vam nije jasno zašto od toliko gradova u Bosni i Hercegovini, ja sam odabrala Istanbul u Turskoj?! Ove riječi Mustafe Kemala Atatürka biti će dovoljne kao odgovor: “Ovo je mjesto gdje se susreću dva svijeta, balgo turske kulture i grad koji njeguje tursku naciju. Istanbul ima svoje mjesto u srcima svih građana.” Stigavši u Istanbul odmah sam se uputila prema fakultetu, rekli su mi da prvo odem kod direktora, što sam i učinila. Veselo sam ušla u njegovu kancelariju, pozdravila se i izrazila počast što ću biti dio te ustanove.

Međutim, na moje riječi direktor nije ništa odgovarao, prošlo je nekoliko minuta, a u kancelariji je i dalje bila tišina, a potom me je pogledao u oči i sa stidom rekao da je došlo do pogreške i da nisam dobila stipendiju. Nasmijala sam se i rekla da se sa takvim stvarima ne treba šaliti jer nije humano, uzvratio je da se ne šali te da najozbiljnije govori. Blagim riječima bila sam izgubljena, nisam znala šta da mislim, kažem, osjećam … sve je odjednom palo u vodu. Tražila sam da mi pokažu moj test koji sam radila i sve odgovore na pitanja navedena u testu, ali rekao je da to nije moguće. Šta sam tada trebala reći i uraditi, nisam znala, u mojoj glavi nastao je haos, samo sam izašla iz kancelarije, bez pozdrava. Dok sam izlazila sa fakulteta shvatila sam da nije u pitanju rezultat mog testa, dovoljno je bilo reći „veza”, neko „taj drugi” imao je nešto i nekog, koga ja nisam imala, a to nešto je bio novac i neko: majka na fakultetu, otac na sudu…

A sada dok sam šetala, razmišljala sam šta dalje i kamo, kako sada nastaviti, kako zaboraviti na ciljeve koje sam sebi zadala u životu i da li postoji malo dobrote na ovom svijetu, stida..!? Zamišljena i razočarana, neprimjetno sam sjela na klupu koja je već bila zauzeta, pored mene sjedio je stariji čovjek, koji je uživao u Istanbluskim ljepotama. Bilo mi je neugodno, puna suza i sva pocrvenjela, izvinila sam mu se što mu kvarim uživanje, a on je umiljatim glasom rekao: “Kćeri nisi ti ništa pokvarila samo si ulješala ovaj svijet svojim postojanjem, nego čemu te suze žalosnice na tvome licu, koji je razlog njima” ? Rekla sam da nije važno(jedno sam govorila, a sasvim drugo mislila, naravno da mi je bilo važno) i da ne želim da ga zamaram svojim problemima, ali on je izinstirao na tome. Od riječi do riječi sam mu ispričala šta mi se sve dogodilo, imala sam potrebu da mu sve ispričam i da ne izostavim ni jedan dio, ne bi li se bolje osjećala. Pažljivo je slušao svaku moju riječ i ni na jedan tren me nije prekinuo. Završivši, rekao je da je velika nepravda učinjena prema meni i da je treba ispraviti, dodala sam da je sada gotov i da nema povratka, a on je kazao: “Možda povratka nema, ali svaki dan se rađa nova prilika i mogućnost, tako da nikada nemoj gubiti nadu, nade uvijek ima za ljude koje čine dobro.” Potom mi je dao adresu i zamolio me da sutra dođem na to mjesto. Roditelje sam obavjestila da ću u Istanbulu ostati još jedan dan i da ću se onda vratiti kući, a za stipendiju im ništa nisam rekla, smatrala sam da će biti bolje da im kažem oči u oči.

Sljedeći dan sam otišla na datu adresu, taksi me je dovezao do velike zgrade, pomislila sam da sam pogriješila adresu, ali adresa je ipak bila ispravna. Ušla sam u zgradu i posmatrala oko sebe ne bi li ugledala čovjeka od juče. Dok sam ga pogledom tražila neko iza leđa mi je prišao, bio je to on. Zajedno smo se uputili prema uredu, rekao mi je da je vlasnik ove zgrade te da posjeduje mnogo hotela. Tek tada mi ništa nije bilo jasno, kakve veze ja imam s hotelima i šta zapravo želi od mene?!

Razlog zašto me je pozvao je bila ponuda, koju nisam mogla odbiti, želio je da me pošalje na fakultet i da on sve finansira. Njegovom odlukom bila sam iznenađena, naprosto nisam mogla vjerovati, mislila sam da sanjam jer nakon toliko tuge i bola, desi se ovako nešto…to je bilo neprocjenjivo. Dobro se sjećam njegovih riječi: “Zapamti, ovo što ja tebi činim nije ništa, smatraj to kao ispravljanje greške koju su načinili sebični ljudi, koji su zaslijepljeni materijalnim stvarima, a ti zaslužuješ mnogo više. Za ovu moju ponudu ne mora niko znati, može to biti naša „mala” tajna jer baš je bitno da li „javnost” zna za to, meni je iskreno dovoljno da ti budeš sretan i nasmijana i molim te da više nikada ne vidim suze na tvom licu, nepristaju ti!” Ovake riječi mogu samo izgovoriti „veliki ljudi” ogromnog srca, koji ne znaju za mržnju i sebičnost i koji zaslužuju samo najbolje u životu. Ne znam kakva je njegova životna priča, ali po njegovom pričanju može se čuti da je imao težak život i sigurno ne bi nikome poželio ono kroz sve što je on prošao.

Prošlo je dugih osam godina, a ja sam napokon postala doktorica sve zahvaljujući čovjeku „Herzu”, smatram da bolji nadimak mu nisam mogla dodjeliti jer mu baš pristaje. Tokom tih godina često sam ga posjećivala i sa njim provodila vrijeme. Provoditi sa njim vrijeme bilo je neprocjenjivo, naučio me je mnogim stvarima i životnim lekcijama. Jedna od njih je glasila: “Daj, ali se ne hvali da si dao.”

Nažalost jedne noći hitna pomoć je dovezla „Herza” u bolnicu, imao je problem sa plućima, nije mogao disati. Brzo sam dotrčala do njegove bolničke sobe i rekla da se ne brine i da ću sve učiniti da ga spasim, osjećala sam se dužnom da to učinim jer je zaslužio to i više od toga,ali on je rekao da nema potrebe za tim te da je dovoljno živio. Njegove riječi nisam mogla prihvatiti, niti pomisao da ga više neće biti na ovom svijetu i odlučila sam da uzmem stvari u svoje ruke. Imao je hroničnu opstruktivnu bolest pluća (HOBP), koja nije bila dijagnostikovana na vrijeme. Šteta na plućima je nepopravljiva i sve što liječenje može da učini je da uspori razvoj ove bolesti, dala sam mu određenu terapiju da se uspori razvoj te bolesti i rezulati su bili uspješni. Bilo mi je zadovoljstvo spasiti mu život jer bez njega ne bih bila ovo što jesam, a obaviti svoj posao uspješno je bila još jedna stepenica napretka u mom životu. Poenta života nije samo da se mi trudimo da budemo dobri, već da i svijet koji iza sebe ostavljamo postane dobar – baš kao što je radio „Herz”.

Ovaj čin „Herza” nam govori da se čovjekova dobrota može sakriti, ali nikada ugasiti i da zaista na ovom svijetu postoji dobrota i ljudi koji čine dobro jer kako se spominje u djelu “Mali princ”: „Čovjek samo srcem vidi, bitno je očima nevidljivo.” Na kraju krajeva dobro se dobrim vraća i budimo jedni od onih koji ćemo biti pamćeni po svojim dobrim djelima jer: “Ni vatra ni vjetar, ni rođenje ni smrt, ne mogu izbrisati naša dobra djela” – Buddha.

(Visited 95 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments