Čovjek

17 jan
Nejra Kršo
Riječ “čovjek” nosi posebnu težinu, olovnu i neiscrpnu mašinu. Dok ovo pišem , shvatam da su riječi koje opsuju ovu mašinu nedorečene, kao da mi nedostaje jedan dio. Savršenstvo sa svim onim nesavršenostima u svijetu koje nas svakim korakom naprijed vraćaju istovremeno nazad. Šta je to sto čovjeka čini neumornim pred danom sto se rađa? Svaki novi dan, kao jedan tunel iz kojeg nikad ne znaš ko može izaći. Ovaj život dođe kao čekanje, po rođenju nas roditelji uče da život nije bajkovit, ja znam da ovaj život koji živim je plod moje mašte i ljubavi prema onome što me čeka. Znam da ću svoju djecu učiti da je život tmuran, sa ponekim zrakama sunca. Navikao sam da padam, da se borim i znam da je ovo jedan hodnik koji vodi u ljepše prostranstvo. Čovjek hladan, oštar kao mač ali kad nasrneš na njega vidiš ga kao ustreptalu pticu u ruci, osjetiš svaki otkucaj srca. Malen, a opet velik pred onim što ga čeka. Čovjek je jak kao tvrđava, ali šta se desi kada se ona sruši ? Kada uđemo u srž te tvrđave ? Čovjek je prividno jak, jer kada dođe noć on svoj račun plaća. Snaga da se izbori sa životnim nedaćama vodi bitku sa prividom. Kada bi ljudi živjeli sa maskama, svijet bi bio vječita igra u kojoj mogu konstantno da pobjeđuju. Maska razvučenog osmijeha, toplih crvenih obraza odigrala bi snažnu ulogu u životu drugih ljudi. Bojim se da kad bi ta maska srasla sa našim licima, da bi izgubili bit našeg postojanja. Postali bi igrači, marionete koje su programirane. Nije li život padanje sa povremenim ustajanjem. Iskušenje je samo mjera,zapravo test pravičnosti življenja. Čovjek ne moze da shvati da život prožet nedaćama je zapravo vid nagrade za ljudskost.
(Visited 182 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments