Čovjek je muzej,
Hodajuća skulptura,
Što nosi autoportret na ramenima,
Obojen godinama,
Uokviren sopstvenim mu rukama.
Krnjav,
Potcijenjen,
Dok kroz njegov zlatan rez,
Skriveno značenje se nazire.
Izložba, eksponat-
Samo je prvi sprat.
Ispod, dublje, za znatiželjne-
Neistražena
Ostava remek-djela.
Neki ni prvi sprat ne doživiše
a nemir ih obuze,
Tražec’ izlaz, izvan,
Ne sluteć’ kako vrijedna unutrašnjost bi.
U očima k'o od akrila,
Pod zamahom paunovih krila,
Zemljana paleta stala
U bezbojnu suzu.
Ispod, uspomene sipe,
Ko pješčanik u toj
Vazi života,
dok ne iscuri-
nevidljiva i neopipljiva i
pukne, pa u prah se razaspe
sav pijesak
iz mozaika.
A i grnčarija i glina,
Nazad u zemlju-
Ruši se muzej!
Ostaše samo otkrivena djela
kad padoše zastori.
A, na svjetlu konačnosti
Zaiskri-
kom’ prašina, kom’- sjaj u očima.
