Čovjek je muzej

11 jan
Lamija Begić

Čovjek je muzej,
Hodajuća skulptura,
Što nosi autoportret na ramenima,

Obojen godinama,
Uokviren sopstvenim mu rukama.

Krnjav,
Potcijenjen,
Dok kroz njegov zlatan rez,
Skriveno značenje se nazire.

Izložba, eksponat-
Samo je prvi sprat.
Ispod, dublje, za znatiželjne-
Neistražena
Ostava remek-djela.

Neki ni prvi sprat ne doživiše
a nemir ih obuze,
Tražec’ izlaz, izvan,
Ne sluteć’ kako vrijedna unutrašnjost bi.

U očima k’o od akrila,
Pod zamahom paunovih krila,
Zemljana paleta stala
U bezbojnu suzu.

Ispod, uspomene sipe,
Ko pješčanik u toj
Vazi života,
dok ne iscuri-
nevidljiva i neopipljiva i
pukne, pa u prah se razaspe
sav pijesak
iz mozaika.
A i grnčarija i glina,
Nazad u zemlju-

Ruši se muzej!
Ostaše samo otkrivena djela
kad padoše zastori.
A, na svjetlu konačnosti
Zaiskri-
kom’ prašina, kom’- sjaj u očima.

(Visited 532 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments