Čovjek bez lica i Smrt

15 sep
Nemanja Đurđević

Došao je i onaj dan kojeg svi nazvaše zadnjim. Izađe Smrt iz vječne tame u kojoj se krila čitavo vrijeme i krenu da obilazi svijet. Sunce se ugasilo, a Zemlja je živjela pod svijećama. Niko nije znao šta se dešava, ali su svi osjećali da je kraj blizu. Išavši od vrata do vrata, Smrt je u svom najužasnijem otjelotvorenom obliku tihim pogledom uzimala ono što joj je pripadalo.

Ispod jednog napuklog prozora, na staroj hrastovoj stolici sjedio je usamljen čovjek. Potpuno sâm, mrtvog duha, zadnje trenutke svijeta je provodio slušajući otkucaje svog srca i vriske koji su dopirali sa svih strana. Rutina zvuka se prekinula kada su njegova stara poluraspala vrata zaškripala. Smrt mu pređe prag, ali on je još uvijek bio nepomičan na svojoj staroj stolici. Pogleda ga, očekujući da će pasti lako kao i svi prije njega, međutim, ništa se nije desilo. Tada je osjetio hladnu ruku na svom ramenu. Šapat iza uha mu reče: “Vrijeme je”. Ali on ostade nepomičan. Smrt se razbjesni! Uspravi se, vrisnu toliko glasno da svi prozori popucaše, svi zidovi napukoše, čitava Zemlja poče da se trese i oblaci se raziđoše na sve strane, a on ostade na istom mjestu, ne pomakevši se uopšte. Smrt krenu da viče iz svoje nepregledne dubine: “Ko si ti da se suprostavljaš mojoj volji?! Ko si ti da prkosiš meni, onome koji označava o kraju svega što postoji? Padni na svoja koljena i pokori se preda mnom”! Tada se čovjek prvi put pomače. Podiže glavu, zastade na trenutak i okrenu se prema svom tlačitelju. A Smrt, dok se čovjek okretao, prvi put osjeti strah i mogućnost da je i ona našla svoj kraj. Kad ga pogleda, shvati ko je on bio. Čovjek bez lica. Oči u oči, a bez očiju. Pogled iz legendi. Čovjek tad prvi put progovori: “Kako ubiti ono što je već mrtvo? Kako uzeti ono čega nema? Kako živjeti, a života nigdje? Ja ime nemam, život nemam, duše nemam, a nemam ni lice. Oči moje ne postoje, a glas moj dolazi iz crne rupe u mom srcu. Sve sam imao i sve su mi uzeli. Prvo sam davao, a onda su mi otimali, sve dok od mene ništa nije ostalo. Znao sam šta želiš čim sam te
vidio, i znao sam da ćeš otići praznih ruku. Ja nemam ništa da ti dâm, osim ovih riječi. Ako želiš da pričaš, ostani. Ako ne, idi kud ti volja, a mene ostavi. Gospodara svoga nemaš, niko ti neće zamjeriti što me ostavljaš ovdje gdje sam”.

Nakon ovoga, i Smrt stade sa čitavim svijetom iza sebe i promijeni boju, te se okrenu i napusti onaj mali sobičak. Svijet je još uvijek padao pred njenim pogledom, a stolica ispod starog prozora je još uvijek čvrsto grlila svog vlasnika, kao da se i ona plašila kraja. Zadnji dan je prešao u zadnju noć, gotovo neprimjetno. A zora je donijela novo doba uz svjetlost novog Sunca. Osjetivši toplotu na svom ramenu, čovjek bez lica osjeti blagu radost prvi put u svom životu. Nakon dugo vremena, odluči da napusti svoju sobu i zaputi se u vanjski svijet. Tada se još više obradovao jer je pomislio da je uradio nemoguće – da je prevario Smrt. Ali, vrata spoljašnjeg svijeta su krila gorku istinu. Sunce je postalo hladno kad su se pred njim pojavili tamni prizori kraja svijeta. Leševi su bili na sve strane, sve oko njega je bilo mrtvo. Tek tada je shvatio da je ostao sâm na svijetu, sâm, kao što je bio čitavog svog života. Tada je shvatio da nije on prevario Smrt, već da je Smrt prevarila njega.

(Visited 321 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments