Cilj je biti čovjek, a sreća ostati dijete

1 nov
Nedžma Latić

Kriomice ću spustiti dlan na snove tvoje, nježno da te ne probudim. Ne otvaraj oči, vidjećeš ove moje klonule od želje za svijetom tvojim.
Putevi neznani vode me mrakom. Držeći me za ruku povlačiš me tamo gdje želim biti, ali ne stižemo. Vidim te svuda, a nikad nisi tu. Vijekovima se gubim između nota i papira, između violine i pera, a pronađem se kako ponovo budan sanjam šolju hladnog mlijeka i vrući majčin hljeb ponajviše od ljubavi napravljen, pa mi realnost oklope vrati i ponovo se pretvaram.
U želji izgaram, dogorijevam kao vatra gomilama jeseni unazad zapaljena. Prošlost me miluje olovno teškim mukama. Nove staze otvaraju se pred mojim napola sklopljenim očima. Gazim ih hrabro i gordo, hodim dok mi lišće pod nogama plače. O, Stvoritelju otkad gluh sam na jecaje postao?
Je l’ mi to cilj bivanja i čovječnosti iz ruku izmiče?
Otuđen od davno poznatih lica ponovo se vraćam nježnim, sitnim rukama i držim ih u lijevom, gornjem džepu otrcanog kaputa. Neka slušaju uzdahe bolne, neka se navikavaju, da ne utihnu u sjeti kada ja postanu. Tama prži ovo lice skoro izborano na svjetlost naviknuto, što zamišlja žurbu kroz livade u rano proljeće, dok nad krevetićem tvojim bdi, pa ga surovost vrati na mračne ulice ovog bezimenog grada.
Sjena čizama mojih teških, za pod privrženih sklapa još jednu sjenu manju od zrna maka, nježnu, bosonogu, krhku, nespojivu uz hladni asfalt ove jesenske noći. Ponovo te osjećam, ne samo u džepu starog mog kaputa, nego u svakom damaru nepokolebljivog mi tijela. Opipavaš moja najsvježija sjećanja, pokušavaš da mrvu svojih proživljenih dana usadiš u ovu moju poljuljanu čovječnost.
Tjeraš me od sebe, dok sebi me vučeš. I tako ja tražim kraj snovima nikad dosanjanim što snivaju se samo jednom u životu, i nikad više…ako i to nije previše.
Dok se budiš, šapućem golim zidovima da čuvaju mi te od odrastanja. Nisam dodirnuo tvoj svijet jer djetinjstvo imao nisam. Odrastoh proklete ’94. kad mamu ubio sam. Iako tad ni pričati znao nisam. U ovom čovjeku što još tridesetu neće doživjeti plamti čežnja da se vrati sreći, jer cilj je ostvaren. Ostvaren između četiri zida sobe mene koji je počinio samoubistvo nakon kojeg samo tijelo nastavi da živi. I one rukice tvoje u lijevom džepu otrcanog mi kaputa.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 61 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on Google+
Google+

Comments

Autor Hocu.ba praksa