Voljeti, nagrada ili grijeh? Ako znamo da će se sve završiti koja je svrha voljeti ? Koliko je pravedno pokušavati nemoguće, osvajati ono što je neosvojivo. Da li se tama može izvući iz čovjeka ili ona i nas proguta spasavajući druge ?
Poput zvijezda smo, sjajne i lijepe. Na nebu izgledaju savršeno, čine nešto posebno, ali imaju jednu manu. Daleko su. Baš poput ljudi. Koliko god nam se činile na dohvat ruke, daleke su i otuđene. Nekada je lako osuditi sudbinu, ali nije sudbina ta koja kroji nas. Mi smo ti koji nju krojimo.
Ukoliko nešto želimo, uradit ćemo to. Pitam se, da li je grijeh vjerovati i voljeti ? Da li je grijeh pripitomiti zvijer ? Da li je grijeh oprostit izdaju ?
”Hrabar će vas ubiti mačem, a kukavica poljubcem.”
Ludost je poslije oporavka od svega idalje razmišljati o povratku. Ubiju te, a drugi te ožive. Zaspiš kao jedna osoba, a probudiš se kao druga. A uvijek je isto razmišljanje, voljeni. I poslije svega, tu su. Urezani duboko. U svakoj misli, svakom uzdahu, jecaju, čaši.
Nazdraviti za ljubav koja mijenja sudbinu, a ne za sudbinsku ljubav. Nije teško vratiti se, niko se ne boji toga. Teško je otići ponovo. Hoćemo li imati snage za to ? I na kraju hoćemo li moći preboljeti?
