Četvrti listić djeteline

12 nov
Emanuela Buganik

U životu neprestano tragamo za nečim. Kada bi neko ko nije s ove planete posmatrao sa strane vjerovatno bi rekao kako je to možda funkcija koja nam je dodijeljena dolaskom na ovaj, uvijek nesiguran, svijet. Tragati. Za čime to?

Tragamo za vječnom srećom, kako bismo izbjegli tugu koja nas neprestano uvlači u svoje jazbine ili stres bez kojeg, izgleda, život nije moguć. Tragamo za ljubavlju jer danas je, nažalost, sramota priznati kako strahujemo biti sami i kako strahujemo plakati u ćošku, samo da nas svijet ne bi gledao. Sramota je reći da želiš da te neko ljubi, da budeš ljubljen, jer je, za Boga milog, to presentimentalno i na kraju svega patetično. Tragamo za punijim džepom, jer posao kojim se bavimo očigledno nije dovoljan da nahrani gladna usta, a kod nekog možda i oči… Tragamo. Cilj je postići onu unutrašnju ispunjenost da bismo bili u korak sa životom i lakše igrali igrice koje nam neprestano daje na zadatak.

Nije lako, baš kao što nije lako naći ni djetelinu s četiri lista. I ja sam Tragač, ali znam da ju neću naći pokraj puta, neću je naći u svojoj avliji, a kamoli u tuđoj.

  • Prije će na vrbi roditi grožđe, mislila sam.

Moja ju je majka pronašla jednom prilikom i to ju je učinilo jako sretnom. Period koji joj je prethodio nije bio nimalo lak pa barem i ono malo prividne sreće je zapravo mnogo vrijedilo. Svoju djetelinu s četiri lista ili sreću, po narodnom vjerovanju, obložila je selotejpom da bi duže trajala i stavila u svoj novčanik. Tako ju je uvijek nosila sa sobom, gdjegod pošla.

Ja, kao i uvijek, baksuz u svemu i svačemu nisam nijednu imala na vidiku, a žarka me želja gurala da ju nađem, a znate li zašto? Da bih u okvir dvaju slika stavila jednu. Baš kao što je i moja mati u novčanik. Jedna je slika mojih roditelja, neka iz ’98-e dok su se još zabavljali te moja dva mlađa brata i mene dok je jedan od njih proslavljao svoj prvi rođendan (iz 2005-e). Otac s kratkom, crnom kosom, čiji je jedan od moje dvojice braće slika i prilika iz mladosti, te moja majka – osmijeha kroz koji progovara optimizam. Isti imam i ja, ali ne znam da li zračim ljepotom baš kao i ona. Često se šalim na očev račun kako je ta fotografija njega i majke jedna od posljednjih fotografija 20-og stoljeća dok je još imao kratku kosu, jer ju je negdje nakon naših rođenja pustio (pripisujem to depresiji, nakon što je otkrio zbog koga će prije vremena posijediti). Sljedeća fotografija – nas troje, velikih crvenih obraščića, duvamo u svjećicu broj jedan. Na glavi šarene rođendanske kapice, a osmjesi od uha do uha (mliječni zubići su još na svom mjestu). I tako, da ne bih zaboravila na svoj cilj, kao zamjenu za onu sa četiri lista, postavih onu sa tri, isto je oblijepivši selotejpom. Molim 10-ku, za snalažljivost!

Često tako posmatrah taj okvir koji čuči na mojoj maloj polici što je i dalje bijaše pretrpana nekim knjigama i drangulijama, mada je školska godina odavno završila. Gledala bih naša nasmijana lica i svaki put poželjela da zauvijek bude tako, bez obzira na sve nedaće koje su nas snalazile ili će nas tek snaći. U oči bi me onda najviše bockala ta djetelina s tri lista. Obećala sam samoj sebi, ne zvala se ja Emanuela, da ću je pronaći i postaviti ondje. I dalje sam tako zurila u dvije fotografije jedne sretne porodice, jedne harmonije koja već 19 godina ispunjava moj život. Ponekad bih mnogo srljala, razmišljajući o budućnosti i o tome šta bi bilo, kad bi bilo. Uvdjela sam da, kada dođe čas da se rastanemo, vjerovatno neću znati što mi je činiti i neću moći pronaći odgovore na pitanja koja ću si tada postavljati. Neću imati nikoga da mi na njih odgovori. Kao što sada nemam ni taj četvrti listić djeteline…

Svake bih večeri, prije polaska na spavanje, pogledala u taj ram i iste bi mi misli proletjele kroz glavu. Sve do jedanput, kada se u mojoj glavi napokon upalila ona lampica. Biće da ju je trebalo promijeniti jer je pregorila. E, pa, napokon sam se sjetila to učiniti – promijeniti ju. Shvatila sam da sam bila slijepa pred svojim zdravim očima, nedovoljno zrela da uvidim šta ja to imam i šta to trebam. Definitivno mi više nije  trebala ta djetelina s četiri lista jer ja jednu već imam, a ne mogu je nikome pokloniti. Odavno je samo moja!

Nema potrebe više tragati za onim četvrtim listićem. Pa sve vrijeme su to bili oni! Moj kamen temeljac, moje vječno izvorište ljubavi i snage – ono dvoje što se uzeše ’99-e i ona dvojica zbog kojih igram ulogu starije sestre, ponekad vrlo napornu…

Ne treba mi djetelina s četiri lista da bih bila sretna, trebaju mi samo oni.

Ne moram ih nositi u novčaniku ili držati u ramu.

Nikad nisam sama.

Oni su, ako ne fizički prisutni, uvijek u srcu i  ondje im se uvijek rado vraćam. Sreću ne treba tražiti, jer ona dođe sama, a znaćemo da je tu kad shvatimo kako je cijeniti i čuvati.

 

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 189 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa