Čekanje

24 apr
Džana Uščuplić

Jakubovim očima,
obnevidjelim,
čekanjem ispirem samu sebe.
U baran se stapam, u postojanje.
Boli.
Trljam kišu na rane,
blagoslove na lice,
sebe u abad, na bezm-i elest,
pijem svjetlo, k’o sto sada pijem kišu,
pokušavam se sjetiti.
Vidim znakove, u drveću, ispod kože.
Da me bar vjetar odnese lakoćom
i čežnjom kojima odiše dan,
sumnjama i strepnjama
u nepovrat, u adem.
I čekam, čekam Tebe, a tu si.
(Da nije grijeh, pitala bih jesi li umoran od čekanja mene).
Čekam nekoga
da skine koprene sa očiju,
od akšama bježim, od ljudi,
obnevidjelim očima
sa čežnjom čekam sebe.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 134 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Merima Telarević