Čekajući pravi momenat

16 jul
Damir Nišić

„Još uvijek stojim iza istog onog prozora
i nadgledam svjetla čekajući pravi momenat

I nije mi svejedno kad te na ulici sretnem
jer se sreća opet vrati k’o refren…“
Kontra

I nije mi svejedno. Sreća je sve. Nije mi svejedno. Život je pjesma. Nepoznata. A refren se pamti. Sam. Lijep. Ponavlja se. I ponovo čeka. Da dođe. Upozna bolje. Pjevuši. Svaki put ljepše. Refren sreća. U pjesmi. Sreća refren. U životu. A život pjesma.
Čekam refren. Nikad dosta. Nije svejedno.
Nema refrena, nema pjesme. Bože, po čemu da je pamtim?
Nema sreće, ima li života? Bože, po čemu da ga pamtim?
Po neizvjesnostima? Po kilometrima? Uzalud pređenim. Po nestrpljivosti da ih pređem sve i vidim razlog prelaska na kraju. Koji je jači od svega, Koji mi je dobro poznat. Najbolje. Meni. Koji je najljepši. Meni. Zbog kojeg bih sve pokvario i zbog kojeg bih sve napravio i sve to opet ponovio. K’o refren. Ja. Sam. Bez ikoga. Sve.
A refrena kao u beskonačnoj pjesmi. A gdje je život?
A gdje je pravi momenat? Zarobljen u magli neizvjesnosti koja me uvlači u sebe sve dublje i stišće svojim najjačim okovima koji se zovu pitanja. A i odgovori su u istoj magli, pa ne izlazim iz nje, jer drukčije ne znam. To sam. I tu sam zbog toga što sam to što sam. A to sam što sam otkako sam prvi put čuo refren. Ima godina od toga. Nekoliko.
Čuo, vidio, osjetio. Doživio. Doživjeti ili čuti? Nije svejedno.
Čuo u koracima. I smijehu. Pjevušili ga. Koraci i smijeh. Najljepše.
Vidio u osmijehu i uzdahu. Recitovali ga. Osmijeh i uzdah. Najljepše.
Pročitao iz pogleda. Očiju. Najljepših. I ljepote. Ispisan bio. Na licu. Isijavao iz njega. Najljepše.
Osvjetljavao mi put mislima. Jedini i najjasniji. Još uvijek.
Naslikan bio. Njenim rukama. Najljepše.
Doživljen. Često. Proživljen. Nikad.
Proživljavan. Stalno. U noćima, jutrima, trenucima. Savršeno. U snovima. Savršenim. Kao najljepši film svih vremena. Glavna uloga ona. A ne zna da je glavna. Jer uopšte ne glumi. Ni u životu ni u snovima.
Snovi. Opet. Mijenjam ih za život onakav kakvim ga prikazuju. Neće niko. Ne može. Jer ne zna. Kao ni ja. Zato radim ono što znam. Šutim. I volim. Ne glumim.
A snovi lijepi. I život u njima. Život. Mislim da se to tako zove. Ovo sad nije to, ali ne znam šta je. Saznaću. Radim na tome. Nije ni bitno šta je ako je lijepo. A da li je lijepo? Ne znam ni to. Saznaću. Radim na tome.
Živ sam. Mogu sve.
A snovi lijepi. Nije ni čudo, ko u njih dolazi.
A ja sam tu najmanje kriv. Nisam nikog ni zvao ni tražio da dođe. Ni u život ni u snove. Nikad i neću. Bože sačuvaj. A došla je u oboje. Nisam ništa ni planirao. Samo sam vidio. I odmah poželio naći, jer sam dotad savršenstvo smatrao apstraktnim pojmom. I onda sam počeo sanjati. Život. Pa voljeti. I život. Zbog glavne uloge. Pa planirati lude stvari. I prkositi vremenu. I suprotstavljati se vjetru. I provlačiti se između kapi kiše. Na njen zov. I uživati u tome. Istinski. I biti sretan. I sanjati. Život. I vjerovati. I osmijeh imati. I lud biti. A živjeti. Je li pravedno? Jest. Zasluženo? Nije bitno.
A vrijeme me ne podržava. Ne ovo hladno vrijeme kiše, snijega, vjetra, nego ovo drugo, mnogo okrutnije. I mnogo hladnije od kiše, snijega, vjetra. Minute, dani, godine. Kazaljke. Vrhova oštrijih od bilo kojeg koplja i čvršćih od bilo kojeg čelika. E, to vrijeme. Čija je igra okrutna. Ne poštuje nikakva pravila. Osim jednog, koje glasi: „Nema nazad.“ Pa ti pobijedi…
Vrijeme me ne podržava. Ali koga to vrijeme podržava? Nikog. Vrijeme uvijek igra protiv čovjeka. Neka se javi onaj s kim je vrijeme igralo u istom timu. Ne javlja se niko. Vrijeme nikog ne podržava. Lijepa je to utjeha. Znati da nisam jedini. A i da jesam, kakva je razlika? Svako umire sam. Razlika je samo za šta umire. Dok živi.
Svako i živi sam. Razlika je samo za šta živi. Do kraja. I za koga živi. I za koga bi živio da umire. I za koga bi umro da živi. Koga sanja. Ko je sve.
Šta je ljepše? Živjeti ili sanjati? Živjeti san ili sanjati život? Ne znam. Zavisi da li sam u snu ili u životu. Najbolje biti budan. A to je najteže. Budnih je najmanje. Svjesnih. Najteže je postići svijest. Znati.
Odlučiću se za život. Kompromis između snova i budnosti. Da mi ništa ne bude predaleko.
Budnost. Volim. Znam na čemu sam. Znati je teško.
Znati je neprocjenjivo.
U pravo vrijeme.
Snovi. Volim ih. Sanjam što volim. Sanjati je lako.
Sanjati je neprocjenjivo.
U pravo vrijeme.
Prikazuju oči koje volim.
Koje diktiraju život.
A život je pjesma.
Koje diktiraju sreću.
A sreća je sve.
Život. Volim ga. Nikad dosadno. Volim. Pa kako bude. Voljeti nije teško. Ni lako.
Voljeti je neprocjenjivo.
U svako vrijeme!

(Visited 120 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa