”uvijek ćemo imati Sarajevo”
kažeš sa cigaretom u uglovima usana
na kojoj se nakuplja debeo sloj pepela
(molim te da ga otreseš)
i odsjajem pakla u očima
ne mogu zaboraviti tvoj osmijeh
i samo se ponekad sjetim razloga
zbog kojeg sam zamijenila zemlju za oblake
ti si mračna strana moje postelje
koju se ne usuđujem dotaknuti
ti si misao na vrhu jezika
i vino u mojoj čaši
ako poželiš, bit ću zatrovana
mecima, nikotinom
kancerogenom opijenošću zaljubljenosti
ti si ljetna doza antidepresiva
i žudim za još
još
još
prazne utrobe i praznih očiju
tijela savijenog u luk
još suviše mladog za ovakvu patnju
grudi bez vazduha
i neoštećenih žila
čudnovato čednih
čekam na urlik vukova
da mi jave sadržaj tvoje želje
i tek sada shvaćam bol
svih onih grešnika
sa kojima bih stajala u vrsti
u trenutku kada nam objave
da je prvi okus zadovoljstva
zapravo
osuda
