Čarolija novih početaka

18 jan
Suada Arnautović
”Držite svoju glavu, pete i standarde visoko”, govorila je inspirativna Coco Chanel. Ostavila je trag u historiji svojim talentom u kojeg je beskompromisno vjerovala, bezvremenskim stilom i nevjerovatnom snagom i upornošću. Započela je svoju karijeru kao krojačica, širom otvorivši oči u onom pravcu u kojem je zamislila svoj put, stvarajući sistem u kojem su se počele nizati prilike, koje je prepoznavala i hrabro im pohrlila u susret. Gotovo uvijek, započinjući nešto novo, rezimiramo prethodnu godinu, rezultate, postignuća. Zatvaramo poglavlja da bismo započeli nova, ljepša, sjajnija. Pojedine zadatke možda prenosimo u narednu godinu, zaričući se da ćemo napokon skupiti volju, snagu i predanost da u novom poglavlju života okončamo stvari koje možda već dugo vučemo sa sobom. A svako od nas ima tih stvari kojih nikako da se oslobodimo. Bilo da je riječ o starim kasetama za koje uopće više nemamo uređaj na kojem bi ih mogli preslušavati a čuvamo ih jer su poklon drage osobe/podsjećaju na stara vremena, ili možda nepoložen posljednji ispit na faxu na koji nikako da se fokusiramo, do veze koja uopće više ne funkcionira jer je povjerenje i kvalitet odnosa isčeznuo odavno, ali je sudionici održavaju na aparatima jer nemaju hrabrosti suočiti se sa bolnom istinom, sahraniti prošlost i krenuti dalje oslobođeni, vjerujući u čaroliju novih početaka. Najteža stvar pri tom je mijenjati stare, dotrajale obrasce razmišljanja.
Izgubljenost u uspomenama
Vjerovatno najteža stvar pri suočavanju sa dotrajalim stvarima jeste sjećanje na slavne dane, dane kada je dotrajala stvar imala funkcionalnost, smisao i davala najbolje od sebe. Posmatram te stare kasete i automatski mi naviru sjećanja iz osnovne škole. Stari bi nas šestero potrpao u auto, pustio nam novi album Zdravka Čolića (snimljen na audio kaseti) i vozio nas do Igmana i Bjelašnice na snijeg, na sankanje. Osjetim miris toplih kiflica, maminog čaja iz termoske, našu silnu radost zbog nove avanture, zimsko odjelce za bebe u koje je bio umotan moj najmlađi brat, koji je imao tek mjesec dana i njegove velike plave oči kako vire začuđeno. Ta toplina i ljubav primarne obitelji je nešto što ne iščezava godinama, već se razvija i poprima drugo obličje i suludo je osjećati žal za proteklim danima. Imam poznanicu koja je već dugi niz godina zatočena u vezi koja ne vodi nikud. To znamo svi mi, to zna i ona i njen manipulatvni dečko, koji vješto koristi momenat kada ona skupi hrabrosti i malo se pokrene ka ”osamostaljenju”, pa odluči joj dati mrvice svoje pažnje, koje nju pak zabetoniraju, zadržavajući je u odnosu u kojem nema nikakvog plana, vizije ni realizacije zajedničke budućnosti. Jer, naime, nemaju ni sadašnjost. Dečko ima svoju sadašnjost u kojoj obavlja svoj posao, druži se sa kolegama i kolegicama sa posla na zajedničkim kafama, noćnim izlascima, planira proslave i druženja na koje ona nije niti pozvana. Ona se drži uspomene na dane kada su bili zaljubljeni i ludi od sreće i ne poduzima apsolutno ništa kako bi raščistila situaciju. Pa po cijenu raskida. Zar nije zapravo mnogo teže dugo biti sa pogrešnom osobom, nego sam?
Sanjam, dakle postojim
”Kažu da ako nešto sanjaš više od jedanput, sigurno će se ostvariti”, glasi jedna od mojih omiljenih rečenica iz Alise u zemlji čuda. Zatekavši se u Zemlji čuda, silno je htjela naći neki put. Upitavši Mačku za savjet kojim putem da krene, Mačka je upitala gdje želi stići. Kako Alisu nije bilo briga gdje želi otići, Mačka joj je odgovorila da nije bitno kojim putem ide. Alisa je dodala kako želi NEGDJE stići, a Mačka je odgovorila kako će sigurno stići, samo ako dugo hoda. Čekajući pravi momenat da pokrenemo stvari, da se ”otvore” prilike, izgubimo prvobitnu smisao i namjenu. Da, život se sastoji od razvojnih procesa, ali možda, ako baš sada, u ovom momentu, ne poduzmemo incijativu oko onoga što silno želimo, ili možda, poput Alise, ne znamo šta to zapravo želimo, usporavamo proces razvojne faze. Strah od nepoznatog, strah od neuspjeha paraliziraju nas i mi ostanemo tapkati u mjestu. Pa šta i ako pogriješimo? Ako ne uspijemo? Zar radije sa strane da posmatramo život, sanjajući o nečemu i ne poduzimajući ništa kako bi se to osvarilo? Ili možda, besciljno da lutamo preživljavajući svakodnevnicu u obavljanju stvari koje nas ne ispunjavaju? No, thanks. Oduvijek se radije opredjeljujem za poraz, nego za predaju.
Kreni, pokreni me
Nema boljeg tajminga za započeti nešto novo od Nove godine. Većinom su proslave Nove godine, bar u našem modernom društvu, upriličene sa puno sjaja, nemogućih modnih kombinacija svile, čipke, visokih potpetica, visokih očekivanja, neumornog plesa i osmijeha koji se ne skidaju sa lica. Upravo takav novi početak želim svima nama – sjajan, odvažan, sa stilom, ambiciozan, vedar i ustrajan. Da nikad ne prestanemo sanjati i uživati u magiji sadašnjeg trenutka! Cheers.
Autorica: Suada Arnautović
(Visited 1.039 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments