Brlog samodestruktivnog ponašanja!

26 okt
Žana Alpeza

Pod samodestruktvnim u ovom članku ću navesti primjere kako smo u životu, to jest u našim odlukama, neobično harmonično samodestruktivni.

Možda kao tipičan primjer možemo staviti čovjeka koji je izuzetno kvalificiran, dobro napreduje u svojoj struci, puno ulaže  u sebe, itd. Međutim, onda negdje u kasnim dvadesetim godinama na skoro korak da postane najmlađi potpredsjednik u svojoj kompaniji, on učini nešto krajnje nečuveno, ustvari uprska cijelu „stvar“ i na kraju bude otpušten…

I naravno pošto ima dobre reference, odmah se ide zaposliti u drugu kompaniju i započne raditi, isto opet napreduje, ogromnom brzinom i u 29-oj godini umjesto da bude unaprijeđen, on napravi nešto nečuveno i uprska cijelu stvar i dobije otkaz. I opet što ponovi treći, četvri put on dođe do spoznaje da se kreće nekom „harmonično samodestruktivnom putanjom, ustvari mazohističkom putanjom“.

Navesti ću drugi primjer mazohističko-samodestruktivnog ponašanja; mlada, lijepa, šarmantna, kvalificirana, pametna žena se uporno zabavlja sa muškarcima koji su gubitnici. Ljudi koji se kreću unutar ovih „obrazaca“ kroničnog samodestruktivnog ponašanja često su, također žrtve jeftinog praštanja. Često ćemo ih čuti kako govore „nisam imao/la najsretnije djetinstvo, jer moji roditelji su ipak učinili ono što su najbolje mogli“. Često je to slučaj, no da bi znali zašto „jeftino praštanje“ ne daje rezultate i zašto je pravo praštanje suštinski korak u bijeg iz ovakvih ili sličnih samodestruktivnih klopki, odgovor se nalazi u osonovi ovog mazohizma.

Najbolji način da pogledamo razloge je da se vratimo natrag u djetinstvo i pogledamo psihodinamiku prisutnu kod djece, jer ono što se kod odraslih često doživljava kao psihopatologija (mentalno oboljenje kod djece) je često potpuno normalno. Navest ću kao primjer kod djeteta jedan događaj i njegovo ponašanje.

Npr., dijete se zove Marko, ima četiri godine i on želi da pravi „pitu od blata“, a majka mu kaže „Ne, to ne možeš da radiš“. No, međutim Marko je uporan i kaže „Da, mogu!“. Majka mu i dalje uporno govori „Ne, ne možeš“. On se ljutito penje uz stepenice na viši kat, lupajući nogama i odlazi u svoju sobu. Lupa vratima iza sebe i počinje da jeca. Nakon pet minuta to „jecanje“ prestaje, ali on je i dalje u svojoj sobi i njegova majka pomišlja kako nešto da uradi da ga „odbrobovolji“. Pošto ona zna da on najviše voli sladoled, napravi mu ga sa puno ljubavi i popne se da mu donese. Ulazeći u sobu vidi kako Marko gleda u ćošak. Majka mu kaže “Napravila sam ti najdraži sladoled”, a on kaže „Nee“, izbijajući joj ga iz ruku.

E ovo je pravi mazohizam. Našem liku Marku je pružena stvar koju najviše voli na svijetu, ali on je naprosto odbacuje. Zašto? Razlog leži očito u tome što je, u tom konkretnom trenutku Marko znatno više obuzet mržnjom prema majci nego ljubavlju prema tom istom sladoledu. A u tome se krije mazohizam. Ustvari, on je prerušeni sadizam, prerušena mržnja, prerušeni bijes.

Samodestruktivni ljudi koji se odluče da potraže pomoć dolaze na terapiju na „igru optuživanja“, a što to ustvari znači?

“Pogledajmo kako su me roditelji upropastili. Ako je to ona kost koju glođu (a, upamtite, oni uvijek glođu sami sebe) njihov primarni, tj. nesvjesni motiv jeste da pokažu svijetu kako su ih te bitange od roditelja upropastile. Ali ukoliko su zdravi, financijski im ide dobro, ako njihovi brakovi funkcioniraju, njihova djeca izrastaju u krasne ljude, kako bi onda mogli da kažu:
„Pogledajte kako su me upropastili“. Ne mogu to zar ne? Međutim, ukoliko je to njihova kost, jedini način da nastave da glođu ogleda se u tom koliko su upropašteni. A, jedini način na koji to mogu da promijene jeste da oproste, iskreno da oproste svojim roditeljima. Ali to je jako, jako teško. No, tada ćete uvidjeti zdravi nastavak života!

Ova gore navedena tri primjera iz života će upropastiti njih same, jer s vremenom će uvidjeti da je bilo bolje da su radili na putu oprosta, nego tražeći i pokazivajući ljudima „kako su upropašteni“. Iskreno moći ćemo staviti mnogo primjera u „Brlogu samodestruktivnih odluka ili ponašanja“, ali je istina i činjenica da iza toga stoji pozadina našeg djetinstva, našeg odgoja, tako da je to „usađeno“ duboko u nesvjesni dio nas i jednim dijelom kada osobe srljaju u takve postupke ponekad zaista mogu reći da su jedni i jedini krivci roditelji”.

 

(Visited 141 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments