Prve slike iz djetinjstva – avlija, sunce, rijeka… mnogo sunca, voće, igra… cijela porodica na okupu… Kada me pitate kako zamišljam sreću, uvijek se prvo sjetim naše avlije. U Hercegovini sve počinje. I ne mogu reći da sve i završava. U njoj je sve toliko živo, da je nemoćuće da se ikad išta završi.
Postoje biljke koje mirišu samo u Hercegovini. Zaista sam dugo vremena mislila da tako miriše samo Hercegovina. A onda sam otišla u Grčku, zastala na tren – jer su me slike vratile u djetinjstvo… taj miris… da li je to miris smokve, lavande, ruzmarina ili svega po malo?!
Tu se rodio moj deda. Tu se blizu rodila i moja baka. Iako mi je teško zamisliti, tu su pravili svoje prve korake. Tu su imali ista prva sjećanja o životu kao i ja.
I danas se cijela moja porodica raduje odlasku u Hercegovinu. Svi živimo daleko odatle. Ali svi imamo istu emociju kad se sjetimo. Dedina kuća naš još uvijek toplo dočekuje i grli, iako dede već odavno nema. Na avliji se sad igraju praunučići. Trče bosi i veseli, kao što smo i mi trčali. Često pomislim da bi deda bio presrećan da može da nas vidi. A znam da je tu, sa nama… gdje bi drugo i bio…
To je samo naš dio svemira… onaj komadić koji je ostao netaknut… gdje vrijeme ne postoji… ustajemo sa prvom zrakom sunca i liježemo kada nas poslije dugih priča i smijeha uhvati umor… ne postoji ništa sem prirode i nas… sasvim dovoljno.
Za nekoga samo kamen. Za nas sve. I kamen i voda… i svaka biljka… i svaka uspomena… život…
U Hercegovini sve počinje. I nikad ništa ne završava.
