Božanstvena komedija

28 dec
Adis Ahmethodžić

sanjao sam kako umirem

u staračkom domu na kraju grada

bez ičeg na zidovima

moje posljednje sobe.

sanjao sam kako umirem

u galami prometnog groblja

i slušao sam jauke iz susjednih soba

i sestre i doktore kako nas prate

ljubaznim osmijehom i pitomom riječi

kao da je to potpuno

normalna stvar.

sanjao sam kako umirem

u staračkom domu na kraju grada

u krevetu kraj prozora

koji ne gleda nigdje.

sanjao sam kako umirem

bez da je iko za to znao

i gledao sam

kako ništavilo s druge strane

zatire svaki moj zabilježen trag

riječi i pjesme koje sam pisao

ljubavi koje sam trebao

a nisam živio

i istine

neizrečene, prećutane

kako trunu u meni i gase mi dušu

kiselinom koja se suđenima

poslužuje u paklu.

sanjao sam kako umirem

i nije mi bilo žao

nisam imao koga da napustim

niti je neko

plakao za mnom.

sanjao sam kako umirem

dok se sirene auta miješaju sa

psovkama i galamom

saobraćajne špice.

sanjao sam kako umirem

najživljeg dana ove godine

i samo sam želio

još jednom čuti muziku

da me isprate note klavira

udarac timpana i možda

violina

da negdje zacvili saksofon

i glas Sinatre preko tihe melodije

da me tješi da tako treba

i da je normalno da

uopšte ne boli.

(Visited 126 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments