Bojim se

12 avg
Samra Alebić

Bojim se.
Da ću se nekada sjetiti nas
U vremenu
U kojem
Isti
Sada toliko različiti mi
Više nećemo postojati.
Sjećat ću se tvojih navika
Tvoga jutarnjeg izgleda
Tvoje divne
Crvene kose koja se
Nakon tuširanja uvije
I pusti malim loknama na volju
Da skakuću po nježnim ramenima
Da nehajno padaju na tvoje čelo
I smetaju ti dok čitaš
Da ih sklanjaš svaku petu sekundu iza uha
Jer Bog zna
Sigurno si i sama svjesna
Koliko to ustvari
Ženstveno činiš.
Bojim se.
Da ću se jedno jutro probuditi.
Otrgnut.
Od tebe.
Nenamjerno.
Sasvim slučajno.
A opet toliko kriv.
Poznajem ti navike.
Suviše dobro.
Plašim se, da sam zaboravio svoje
Jer je,
Moj mozak,
Preokupiran tobom.
Sa sobom uvijek nosiš šumeće bombone.
Od maline.
Maleni blok i plavu olovku.
Tanku olovku plave tinte koju kupuješ
Već tri godine za redom.
Ta i nijedna druga.
Voliš vino.
Izlaske u kino.
Kafe.
Duge šetnje uz rijeku.
Zalaske sunca.
Voliš čitati novine.
Dala si glagolu voljeti,
Neko sasvim
Novo,
Drugačije značenje.
Tek sada shvatam,
Koliko,
Prije tebe,
Nisam umio voljeti
Draga djevojko.
Pa te onda čak i zamrzim,
Ali samo na sekundu dvije
Jer,
Duža mržnja je prosto nemoguća.
Ustvari
Čak ni to nije mržnja
Nego samo hir.
Hir ostavljenog dječaka koji voli do srži i pita se,
Kako?
Preuzela si kontrolu.
Sasvim nenamjerno.
Slučajno.
Zavolio sam te do srži.
Moje kosti osjete tvoj nikada zaboravljeni prvi dodir.
Moja se bedra ukoče
I vilica zadrhti na sjećanje
Naše prve noći.
Ponekad me neko djevojče
Izgubljeno u noći zaintrigira
Pa pomislim da si ti.
No ustvari,
Samo će imati isti parfem.
Ili će mi se,
Čak i to učiniti,
Jer,
Prosto ću te svuda vidjeti,
Čuti
Osjetiti.
Onaj prokleti perfem kojeg i sada ima
U svakom kutku moga stana gdje je tvoja noga ikada kročila.
Na svakom komadu moje odjeće kojeg je tvoja ruka ikada dotaknula.
Na jastuku
Gdje je tvoja
Predivna kosa
Bila položena
I lice
Koje je primalo moje strastevene poljupce.
U sitne sate.
Bojim se.
Da ću u jutarnjim nečasnim odlascima,
Neke sasvim druge djevojke
I njenom hodu
Na vrhovima prstiju,
Na trenutak,
Jedan jedini
Ugledati tebe.
Kako uz neku
Bluz muziku plešeš,
Provlačeći ruke kroz kosu
U mojoj košulji,
Koju si već odavno prisvojila.
Bojim se da će tapkanje od spavaće sobe
Do kuhinje
Na prstima nepoznate djevojke
Biti suviše glasno
Suviše glasno da bih mogao
Da čujem
Spokojne korake tvojih stopala
Koji se
Izvlače iz postelje
I spuštaju na stranu kreveta
Zatim se opet podižu
I sjediš
U svom neobičnom položaju
Diraš kosu.
Trenutak poslije,
Postaje
Manje razbarušena.
Miris iste dolazi do mojih nosnica.
Piješ času vode
Koja uvijek stoji na noćnom ormariću kraj kreveta.
I pališ cigaretu
Jutarnju.
Bože,
Koliko je samo divna,
Mislim
I ne usuđujem se
Tada
Ni dotaknuti te.
Pokvarit ću idilu jutarnjeg prizora.
Bojim se.
Nijedna,
Više nikada,
Neće u onoj mjeri
Obožavati djecu.
Pa ću morati
Racionalno računati
U besanoj noći
Koliko će ta druga,
Potencijalna,
Biti dobra majka
I već tada,
Sebi prebaciti dio obaveza za koje znam
Sa činjeničkom potkovicom
Da ih neće znati
Uraditi ispravno.
Ili bar
Optimalno dobro.
U njoj ću vidjeti tebe.
U našem djetetu ću vidjeti nju,
Tvojih pokreta
I pitati se
Kakvim bi
Ovaj put,
Slatkim komplimentima
Krasila moje dijete
Koje nije raslo u tebi
Devet mjeseci
Da ga vidiš.
Bojim se
Da ću te sresti
U gradskoj knjižnici samu.
Kraj uvijek iste
Tvoje
Omiljene police
Sa knjigom
Koju čitaš
Već deveti put.
I da ćeš mi dati nadu
Da si još uvijek sama.
Da imam vremena.
Da odbacim
Baterijsku ljubav
Prisvojim dijete
I dođem tebi.
Na kraju krajeva,
Bit će da sam
Samo još jedan
Prokleti muškarac.
Jer će mi,
Upravo tu večer,
Supruga napraviti
Romantičnu večeru
I ja ću
Nakon
Tri čaše crnog vina
Koje toliko voliš
Otkopčati njenu haljinu.
I ljubiti je
Po ramenima,
Vratu,
Leđima,
Ljubit ću njene usne,
Pramenovi njene kose
Će se prelamati kroz moje prste
Čut će se
Tu i tamo
Pokoji uzdah.
Osjetit ću pritisak u bedrima
Mišići će se zgrčiti od boli
Iz nepoznatog razloga.
Ruke će mi klonuti
I više neće moći držati
Njen uvijeni struk.
Zaboljet će me spoznaja
Da njene usne,
Nisu tvoje.
Da me ljube grubo,
Formalno,
Nestrastveno,
I da se
Na kraju ovog čina
Neće skrvčiti uz mene
Ili mi leći na prsa
A zatim zapiliti cigaretu
Sat poslije.
Samo će se
Umotati u posteljinu
I nekoliko časova poslije otići.
Sa onim
Što je bilo moje
Ranije.
A nije
Jer,
Takvu pripadnost
Ne osjećam.
Bojim se da ću ujutro
Iz muškog ponosa
I same muškosti
Zaboraviti na čitavu stvar sa tobom
I progutati je.
Zajedno sa onom knedlom uz doručak
I da ću te
Nakon samo dvije sedmice
Vidjeti.
Ne u knjižnici.
Zadubljenu u vlastite misli, ne
Ne samu.
Nimalo izgubljenu.
Bit ćeš sa drugim čovjekom.
Smijat ćeš se.
Praznine tvojih prstiju
Popunjavat će njegovi
I vidjet će se.
Pripadaš mu.
Baš kao što si meni nekada pripadala
Tvoje tijelo,
Tvoje beskrajno divne oči,
Tvoj glas.
Tvoj simpatični smijeh
Ti…
Bit ćeš njegova.
A ja ću,
Sasvim nenamjerno
Slučajno
Postati njen
Dok sam
Svo vrijeme
Bio samo svoj.
Djevojčica će odrasti.
Imat će mamine oči, nos
Moje usne,
Jagodice,
Njeno tijelo,
Moj duh,
A glas.
Bit će toliko sličan tvome,
Da će mi se
Koža
Svako jutro ježiti uz doručak kada moja kćerka
Od 17 godina
Bude prepričavala školske zgode.
Zaboljet će me.
Još jedan doručak u nizu.
Ti.
Ona.
Nekada postojani mi.
Bojat ću se.
Sve do jedne noći
Kada će se
Moj strah
Pretvoriti u javu.
Moja kćerka
Će doći
U suton ljetne večere
Ruku pod ruku
Sa tvojim sinom
ispod prozora njene sobe.
Podijelit će,
Najljepši poljubac za laku noć
I ući će.
Tiho,
Na prstima,
U svoju sobu.
Ushićeno zatvorivši vrata.
Svečano postavši žena.
A ja ću se bojati.
Da li će
I njihova priča
Imati naš kraj?

(Visited 125 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments