Ne znam ko si, kako izgledaš, koje si vjere, pola ili godišta, ne zanima me ništa od toga. Ali ono što znam je da imaš svoj san, i da taj san veoma dobro skrivaš od svijeta. Ljudi ti govore da budeš realan, ali duboko u sebi znaš da je tvoj san moguć. Znaš li gdje je naljepše mjesto na svijetu? Nije to Kina, Dubai, London…to je groblje. Tamo ćeš pronaći pjesme nikad otpjevane, priče nikad napisane, izume nikad napravljene, a sve samo zato jer je neko rekao da je to nemoguće. Pogodi još nešto, nisi u grobu još, i za sve ono o čemu sanjaš još uvijek imaš vremena. Reći ću ti nešto: statua nikad nije podignuta bez osude. Svi kažu kako nešto treba da se uradi, ali nikad ne urade. Helen Keler je jednom upitana: “Da li bi voljela da možeš gledati?”, ona je odgovorila “Bilo bi mnogo gore biti rođen s vidom, ali bez vizije.”
Ljudi se previše opterećuju nebitnim stvarima, previše su opsjednuti poznatim ličnostima, a zanemaruju glad, siromaštvo, nasilje, ratove. Za njih je sve nebitno. Ovaj svijet bi bio mnogo bolje mjesto bez rasista, nacionalista, islamista, nasilnika i ostalih. Ne postoji razlika između crnaca i bijelaca, muslimana i kršćana, Bosanaca i Hrvata. Svi su isti. Samo zato što je nečija koža druge boje ili zato što je druge vjere ne znači da je drugačiji. Ispod odjeće, ispod kože, svi smo isti. Ljudi od krvi i mesa. Baš zbog predrasuda i Mahir je napustio ovaj svijet. Samo zato što su mu lijepili razne etikete, nazivali ga raznim imenima. A on? On je šutao. Bojao se. Čega? Zbog čega je Mahir skrivao sve u sebi? Zato što je znao da niko ništa neće učiniti, da će njegova patnja i dalje nastaviti, a onda je otišao. Umorio se od svega.
Zašto niko ne misli o djeci Sirije? Nevina djeca i žene svaki dan gube živote u bombardovanjima. Ta djeca su mogla biti budući doktori, advokati, ekonomisti, možda su mogli učiniti ovaj svijet boljim za generacije ispred. Još uvijek nije kasno da ispravimo sve, to je samo promjena u našim glavama. Doći će vrijeme kada ćemo svi biti mrtvi. Svi do jednoga. Doći će vrijeme kada neće ostati ni jednog živog bića koje će se sjećati da smo postojali ili da je naša vrsta išta učinila. Neće biti nikoga da pamti ni Aristotela ni Kleopatru, a kamoli tebe. Biće zaboravljeno sve što smo ikada učinili, sagradili, napisali, pomislili. To vrijeme se možda bliži, a možda je i milionima godina daleko, ali čak i da preživimo propadanje Sunca, nećemo živjeti zauvijek. Iza nas je vrijeme u kojem organizmi neće biti ni svjesni, a vremena će biti i ispred nas.
