Bezosjećajna

18 jan
Dijana Stevanović

Nestalo je sve u meni
Ne pronalazim se u romansama kišnih kapi
Ono što je u meni, ipak ostalo, počinje da blijedi
Sada se pitam, pripadam li uopšte ovozemaljskoj mapi?

Na nebu sve zvijezde i dalje istim sjajem sjaje
Nekad sam ih posjećivala i imala krila
Ta bujica mašte iščeznula je i više ni minut ne traje
Ubjeđena bila, posjećivat’ ću ih stalno, al’ svoje obećanje sam pogazila.

Nepoznata su mi sada i dnevna plava prostranstva
Plašim se da ću izgubiti sve staze
Izdala sam svoja osjećanja, ona za mene postadoše velika tajanstva
Moram im pokazati nove puteve, čarobne ekstaze.

Ovako neočekivano i pomalo surova
Skrojena k’o od nekakvog korova
Nestaje moja svjetlost, nemam više vremena
Iščeznula je iz upaljača i posljednja kap kremena.

U pakao blagi idem
Jer postajem bezosjećajna
Mada neću da ginem
Ja još uvijek nisam očajna.

Kada stignem tamo, u mjestu ću da stojim
To će biti moj zadatak
Da godine staroga života brojim
I još po neki mjesečni dodatak.

U toj prostoriji blage vatre, ne postoje prozori
Ne želim, ispod njih čuti, kako se o paklu loše zbori.

(Visited 205 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments