Vrijeme je za buđenje. Upravo je to jedna od najtežih i najgorih pomisli za bilo kojeg
18-godišnjeg srednjoškolca. Slijedi još jedan turoban i dosadan dan u školi, a u glavi mu se već nižu slike sjedenja u klupi, gledanja u jednu tačku, dok većina ostalih odgovara i raspravlja se s profesorima, šta ga remeti i u njegovim razmišljanjima. S još uvijek unutrašnjim negodovanjem i općim neraspoloženjem, obavlja sve jutarnje potrebe, zatvara kućna vrata iza sebe, i iza njih ostavlja jedni svoje mjesto bez briga, nevoze i stresa. Ne želi se okretati za njima, jer zna da, koliko god to smiješno i banalno zvučalu, će mu ta ista vrata izazvati osjećaj nostalgije za domom u koji će se vratiti za 7 sati. Nakon nepunih 10 minuta hoda, 18-godišnji Nakase korača u dvorište, ulazi kroz velika školska vrata, i penje se na prvi sprat, u učionicu broj 9. Zadnja je sedmica njegovog srednjoškolskog obrazovanja od četiri godine. Poput i ostalih dana u toj sedmici, sjeo je u zadnju klupu, u redu do prozora, koji mu je jedina zanimacija u dosadnoj atmosferi. U sredjem redu odgovara Fidamu, njemu najmrži kolega, koji se sve ove četiri godine provlačio odličnom ocjenom, ispod granica najniže mogućih kriterija.
I ovaj će se put provući s tom istom ocjenom, uz jedva dvije tačne rečenice. Kao što se u žargonu kaže, ,,caka” tog apsurda je njegov otac, veliki čelnik jedne njegove stranke. Sama pomisao i na njega i na stranku, zaboli ga, jer zna da je toj istoj stranci, a usput, i tom istom čovjeku njegova čitava porodica dala glas na zadnjim izborima, a kao šlag na tortu, dolazi rečenica njegovog oca: ,,Naši su, sine!” Mučni školski dan je završio. Poput svijetla na kraju tunela, čulo se zvono za kraj zadnjeg časa. Međutim, ono ,,svijetlo” na kraju tunela ga je vodilo u ponor njegovog duhovnog stanja, jer je po samom izlasku iz školskog dvorišta, za čitavih 10 minuta hoda naišao na troje prosjeka, beskućnika, koji su ga dočekivali s ispruženom rukom, ozeblom od hladnog februarskog zraka. Vraća se u svoje ,,utočište”. Korača u kuću, s jedva primjetnm olakšanjem, i prva aktivnost mu je sjedanje na kauč i listanje Facebook novosti s naslovne stranice. ,,Kolone ispred ambasade Njemačke, Slovenije i drugi država.” , ,,Maturanti, sretno vam na birou.” Ponovo mu dolazi lavina pomisli o korumpiranosti javnih službi njegovom gradu, o podijeljenom obrazovanju , o političarima koji ne rade ništa, o nezaposlenosti itd. Uzrujan je odložio mobitel, i na istom mjestu od neprospavanosti, izazvane od lošeg sna i umora, zaspao je.
Jedna, dvije, tri sekunde. Ispred njega se ukazao veliki prostor, nalik na dvoranu. Do njega je dopirao sve jači zvuk. Smjer, pravac kretanja nepoznatog tijela ili stvari nije mogao dokučiti. Ni sekundu poslije, ispred sebe je vidio tricikl kako se kreće uz pomoć tri vozača. U dvorani su se čuli samo zvuci njegovih točkova i njegovi uzvici čuđenja. Ni jedan od točkova tricikla nije imao isti smjer, te je bilo i smiješno i strašno istovremeno posmatrati prizor. Tricikl je nakon par trenutaka udario u zid. Vozači su nestali. Nakon tupog udarca nastupila je tišina, koju je prekinuo glas:
,,Je li smiješno ili strašno? Kakav god odgovor da daš, nećeš pogriješiti. Ti živiš u ovom triciklu, i dopuštaš ovako da te njegovi točkovi miču i usmjeravaju bilo gdje, pa i u propast? Znam da ti smeta, a zašto dopuštaš ako ti smeta? Budi se, trzni se! Dosta je bilo kome. Nju je izazvao nacionalizam, nacionalizam, iz kojeg se ne budi ni tvoja sredina a ni ostale u državi.
Želiš li da stvarno završi i u stvarnosti? Znam da želiš ostati u svojoj zemlji, ali s kim ćeš ako ovako nastavi? Neće više biti ni točkova, i tricikl će ostati sam da trune, dok se ne baci na otpad. Vozači ne rade ništa, samo se svađaju, dok tricikl propada, dijelovi opadaju s njega, zahrđao je u svim svojim dijelovima. A i sredine se same mrze između sebe, slijepo vjeruju svojim vozačima, dok sve ide nizbrdo. Ali ne, opet će tvoja sredina uzeti isto vozača, ona će drugog istog i tako dalje. Ni sam ne znam kakav um može da podržava te ljude, a niti mogu shvatiti umove koje apsolutno nije briga. Pokreni se, čovječe! I kad god čuješ, ,,Nema od tog ništa!”, samo se sjeti da i od tog ,,Nema od tog ništa!” također nema ništa, jer ih izgovara čovjek koji u početku odustaje. Biće teško, situacija nije lagana. Još uvijek nije kasno.”
Oči su se otvorile. ,,Idemo!”, pomakle su se usne.
