„To je tvoja majka, ona te rodila a ja sam te odgojila.“ Ovako započinje potresna priča žene oboljele od shizofrenije i odvojene od svog djeteta. Prošavši ratne traume i stresove, suočila se sa dijagnozom kronične psihoze zbog koje je doživjela brojna neugodna i traumatična iskustva. Sve je počelo s nesanicama i halucinacijama zbog kojih se povlačila u sebe i udaljavala od okoline. Usprkos bolesti završava srednju školu u kojoj biva izopćena iz društva jer se nitko ne želi družiti s njom. Imala je samo jednu prijateljicu koja je u njoj vidjela osobu, dok su sve ostale vidjele samo „čudakinju“. Nakon završetka škole se udaje i dobiva kćer. U braku je žrtva psihičkog i fizičkog zlostavljanja i nerazumijevanja od strane supruga. U svojoj ranjivosti, nakon poroda, penje se na 14. kat najviše zgrade u našem gradu i baca se. Preživljava pad sa teškim fizičkim oštećenjima. Dok traje njezina rehabilitacija uz pažnju i brigu roditelja, njezina kćer je odvojena od nje. Tijekom oporavka nije nijednom vidjela vlastitu kćer, budući da nije mogla stupiti u kontakt s njom. Kao svoje najbolnije iskustvo ističe prvi susret s njom nakon rehabilitacije i njezino pitanje „Bako, tko je ova žena?“ Nakon toga je uslijedio dug razgovor o tome kako je ona njezina majka i kako ju je ona rodila, a baka odgojila. Zatim počinje dugotrajna borba za ostvarivanje prava za viđanje kćeri koja do svoje 13. godine nije imala istinski odnos s majkom niti je ikada prespavala kod nje. . Ova priča samo je jedna od teških životnih priča osoba s psihičkim teškoćama koji se svakodnevno suočavaju sa stigmom i diskriminacijom. I.J. s početka priče sada ima kvalitetan odnos sa svojom kćeri, zaposlena je i sudjeluje u radu udruge za zaštitu i unaprjeđenje mentalnog zdravlja „In Spe“. Udruga je otvorena za rad sa svim osobama s psihičkim poteškoćama i članovima njihovih obitelji. Kao jedina udruga na području Hercegovine koja se bavi ovom tematikom, udruga se zalaže za promicanje mentalnog zdravlja i borbu protiv stigme i diskriminacije.
Ovo je pozitivan primjer o ženi koja se usprkos svojoj bolesti nije predala i izborila se za svoje dijete. Iako im izgubljene godine nitko ne može vratiti, zajedničku budućnost im ne može ukrasti. Međutim, ovo je jedan od rijetkih primjera gdje osoba s psihičkim teškoćama uspijeva ostvariti neko svoje pravo. Društvo često onog „drugačijeg“ odbacuje bojeći se da ne naruši neke ustaljene norme i pravila. Međutim, na taj način krši ista ta pravila za koja se bori. A oni najslabiji, koji trebaju zaštitu bivaju obespravljeni i izolirani. Stigma prema osobama s psihičkim poteškoćama je izražena i čini se duboko ukorijenjena. A Sama ta stigma dovodi do toga da se o osoba oboljela od nekog mentalnog poremećaja izolira. Izbjegava tražiti pomoć, osjeća se da nema nade i da život s dobivanjem dijagnoze završava. Uglavnom se identificira sa svojom dijagnozom i prihvaća sve one etikete koje joj društvo daje. A te etikete su najviše vezane za to da je opasna, nasilna, bezvrijedna, lijena, bezobrazna…i tako u nedogled. Međutim , svi zaboravljamo na činjenicu da jedna od četiri osobe ima iskustvo mentalnog problema ili poremećaja. To može biti osoba s kojom živimo, radimo ili pijemo kavu. Nismo ni svjesni kako naše „šale“ mogu utjecati na njih. Stigma ljude izolira i čini ih da se osjećaju krivima jer su „slabi“, jer uzimaju lijekove i jer traže stručnu pomoć. A sami nismo svjesni koliko je potrebno snage za skupiti hrabrosti i potražiti stručnu pomoć. Nismo ni svjesni kako mi možemo biti jedna od četiri osobe koja će tijekom života osjetiti na svojoj koži što znači imati mentalni problem ili poremećaj. Tko je taj koji nam jamči da ćemo čitav život biti zdravi? Tko nam jamči da nam se sutra neće dogoditi neki novi rat s novim traumama, smrt bliže osobe, gubitak posla ili neki drugi događaj kada ćemo samo normalno reagirati u nenormalnoj situaciji. I na kraju krajeva pitamo se što je to „normalno“ i tko je danas „normalan“. Pitanje je samo hoćemo li imati dovoljno snage kao žena sa početka priče ili ćemo prihvatiti sve one etikete koje nam društvo servira. Zato, nemojte biti lijeni naučiti nešto novo o mentalnim problemima i poremećajima. Potražite udruge ili institucije koje rade s ljudima koji imaju iskustvo borbe s mentalni poremećajima. Otiđite na kavi s „čudakom“ i vidjet ćete kako će se vaši horizonti proširiti. Iskoristite ovo globalno selo da šaljete poruke koje ohrabruju, koje ne diskriminiraju i koje će nekome pomoći da potraži pomoć. I na kraju, učinite nešto za svoje mentalno zdravlje. Budite ljubazni prema drugima jer je to jedan od najpotrebnijih lijekova koji treba svima nama.
