U Toulouse smo stigli u 1 poslije ponoći na željezničku stanicu. Plan je bio da budemo budni 5 sati sjedeći na klupama stanice, dok se ranom zorom ne otvori neki kafić gdje bi popili kafu i rezervisali hostel za iduću noć. Da bismo slučajno saznali da se stanica zatvara. I tako smo krenuli prema gradu tražeći neki otvoreni bar, ali hodanje sa ruksakom u gluho doba noći ističući se kao turisti i nije baš bilo pametno. Ispred stanice bar imaju kamere, tako smo razmišljali. I prilazi nam neki lik koji izgledom ne uliva povjerenje, ali kaže što nas je više to je sigurnije. Zove se Carl, ispostavlja se da je sa Madagaskara, a živi i radi u Parizu kao šef osiguranja u nekoj fensi prodavnici parfema. A u Toulouseu ga je prijateljica izradila pa je zaglavio na stanici. I tako smo se družili sa njim par sati, ispostavilo se da je zanimljiv, a i mi smo se njemu svidjeli. Nekad oko 4 nas je prenijelo pa smo se naslonili na ruksake i zaspali na nekoliko sati. Budimo se i saznajemo da su nas neki likovi sumnjivo gledali, pogotovo naše torbe.
A naš security je probdio noć da bi nas čuvao među milion tih klošara, beskućnika i svakakvog probisvijeta.
