Akšamski vakat

30 jan
Amina Begić

Lagano se dan gasi. Ezan za akšam se oglašava, kao upozorenje da je dan u tihom sutonu. Lijepo moje Sarajevo polako ispraća plavo nebo i pruža ruke mjesecu i magiji noći. Svakodnevne obaveze se privode kraju, ljudi se hitro vraćaju kući, neki i na molitvu, a neki tek kreću u svoje pustolovine. I tako se dani nižu. Ali ipak ima nešto u tom akšamskom vaktu. Neko zatišje pred buru. U istom tom trenu prepleten završetak i početak. Sve je to neka skrivena ljepota. Kao da iz tog razloga što je kraj i početak isprepleten, ljudi osjećaju neku potrebu da nešto od to dvoje sebi učine ljepšim. Tanka je linija između početka i kraja. Nama insanima skoro pa nevidljiva. Ali osjeti se u tom ispraćanju dana ta neka mirna atmosfera. Sve prolazi na ovome svijetu. Prođe i ovaj dan, a još ih je dosta iza. Kako se dan gasi, nekako nam je to očekivajuće a opet nam je svaki dragocjen i nepredvidljiv, tako nam i život prolazi. Akšam me podsjeća na prolaznost. Početak i kraj priljubljeni jedni uz drugo, čovjek svjestan da sve mora završiti, ali nikad dovoljno spreman na kraj. Neizvjesna noć, duga i mistična, nama nedokučiva. Kraj. I sve nam je tako blizu, a tako daleko, sve ide brzo , a u isto vrijeme sporo. Početak i kraj. Akšamski vakat.

(Visited 466 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa