A onda odjednom poziv!

27 jan
Anela Hatić

Moju je dušu izmučila ljubav. Ljubav prema njemu. Koliko sam samo puta htjela odustati. I odustajali smo, oboje. Ali smo se vraćali jedno drugom, kao bumerang. Šta je to bilo tako jako da smo bili povezani. I šta je to bilo tako slabo, da je bilo dovoljno da samo puhne jači vjetar i da obori sve što imamo. I zapuhalo je jednom. Zapuhao ne vjetar, bura, koja je odnijela njega daleko od mene. Mene daleko od njega.

Dugo se nismo čuli. Danima. Mjesecima. Godinama. Donekle, brojala sam naša nejavljanja. Kasnije sam prestala. Znate, obaveze, posao, dijete. On.

A onda odjednom poziv…
Poziv, na koji nikada nisam mogla ostati hladna. Poziv, koji je kasnio danima, mjesecima, godinama. Poziv, od nekoga ko mi je crtao osmjehe na licu. Poziv, koji me dizao i spuštao. Poziv, na čiji spomen imena i dan danas drhtim, a tuđa sam žena. Poziv, koji je tražio drugu šansu. Kajanje, bol koja je preko telefonske žice parala moju dušu.

Osjetila sam davno zaboravljeni nemir. Osjetila sam ono što pored njega ne mogu godinama, a trudim se. Dala sam mu godine, podarila mu dijete. Uzela sam mu prezime, onako sebično, ali srce mu nisam dala, a duša mi je svakako ostala u njemu koji mi je bio uvijek daleko, a najbliži.

Osjetila sam da mi glas podrhtava dok ga pitam:” Zašto baš sada, nakon toliko godina?”
Šutio je.
Znala sam ja duboko u sebi odgovor. Ali sam i ja šutila, čekala sam da nešto kaže. Jednom napokon, jednom nakon toliko godina, konačno.
-“Zato što sam budala. Zato što sam imao nešto, a nisam znao cijeniti. Vidio sam te jučer, čuo sam kako si zvala njegovo dijete mojim imenom. Zaboljelo me. Mogao sam ja biti taj, zar to nisi oduvijek htjela?”.
-“Jesam! Ali odavno su moje želje prestale biti bitne. Ugasio si ih. Lomio riječima, šamarao djelima. Bile su ti bitne sve te prolazne, površne žene. Zato što je sa njima bilo lahko. Lahko se davale, pružale zabavu na par sati, a ništa za uzvrat nisu tražile…”
-“..A falilo mi je nešto. Poslije tebe, oduvijek mi je falio jedan dio. Dio koji mi ni ona danas ne može pružiti. Tako si mi blizu prišla..”
-” Zašto mi to nikada nisi rekao ništa?”
-“Zato što sam mislio da znaš!”
-“Sumnjala sam ja. Nije da nisam. Ali znaš kada jedno radiš, a drugo pričaš, teško je biti siguran. Bojao si se rizika. Bojao si se odgovornosti. Date riječi. Da me ne zavoliš, a da ne odem. A nisi znao koliko sam samo htjela da budem pored tebe. Zapravo, znao si. Ali si bio kukavica. Kako da budem sigurna pored muškarca koji me čas dovodio do ludila, čas do ivice pakla, ponora, gdje me uporno gurao, i na kraju odgurnuo? A da nije mario za to?”
-“Stalo mi je, znaš…”
-“Znam. Ali sada je kasno. Nema više nazad, mi smo svoje dali. Mi smo svoje pokopali. Mi smo inatom ljubav ubijali. Mi smo sada smo dva nsana koja čekaju da prođe ovaj Dunjaluk. Mi smo dvije duše koje ustaju i liježu pored njih, njihovom ljubavlju grlimo svoju hladnoću.
Znaš, dala sam sinu tvoje ime. Jer nisam te viđala, godinama, kao da nismo živjeli u istom gradu. Nisam ja imala ništa što me podsjećalo na tebe. Na nas. Ni sliku. Ni poruke. Ni pismo. Vremenom sam počela zaboravljati kako lijepo mirišeš. Onako džentlmenski, muški. Ali nikada nisam zaboravila nijedan dodir, nijedan tvoj pokret kada si mi sklanjao kosu s lica. Nijednom nisam zaboravila svoje ludo srce koje je uvijek gorilo od želje da te vidi. Da ti čuje glas. Nisam zaboravila osmjehe dok sam prolazila Mahalom.”
-“Ništa ja nisam zaboravio. A htio sam. Trudio sam se, zaista. Ali nije išlo. Imam nešto tvoje još uvijek, samo to mi je i ostalo. Taj mali dio papira, i tebe u mom sjećanju. Parče papira da me sjeti da je jedna žena htjela da me voli srcem svim , koja je napisala jednom..”Bojiš se ljubavi, bojiš se rizika, i pripadnosti…Uvijek si jednom nogom u bjekstvu, a jednom u ljubavi. Ali ta necinična polovina tebe mogla bi mnogo da voli. ..”

Bila sam nijema. Vratilo mi se sve. Osjetila sam vrelinu suza koje su mi kvasile lice. Čuva. Moje parče papira. Najhladniji, najsuroviji sebični čovjek kojeg sam ikada upoznala, čuva parče papira iz vremena kada sam bila luda za njim. Čovjek koji mi nikada nije iskazao nijednu emociju, a sve što je radio, činilo me sretnom. Čovjek kojem smo nas dvoje bili “previše smo mi komplikovani.”

-“Zar ti to čuvaš, još uvijek?”,- morala sam.
-“Itekako. Onako čvrsto, kao što nisam znao tebe da čuvam. A bila si moja.”

Sada po prvi put, bila sam sigurna. Bila sam sigurna, “Komplikovani smo nas dvoje!”, bilo volim te. “Hladan sam i težak slučaj!”, bilo strah me da pripadam.
On je po hiljaditi put bio siguran da ga i dalje volim mnogo. Bli smo sigurnu, ali smo odveć imali druge živote u koje više nismo mogli staviti nas. previše bi bilo tijesno za tu silnu ljubav, na ovom tako prolaznom, sićušnom svijetu.

-“Čuvaj se, djevojčice!”
-“Uvijek, dječaće!”

Zvuk prekinute linije parao mi je dušu. Dušu koja odavno mirno pajki pored drugog čovjeka. Onog koji nikada nije uspio da je uznemiri, istumba kao on. I nikada neće. Možda imamo godine, možda imamo porodicu. Ali šta je to sve ako jedno voli, a drugo se samo prilagođava i poštuje?
Nije to brak bez ljubavi. Nije to brak iz interesa. Dobar je ovo brak. Dobar, jer nema dušu, a ima mir. Dobar, jer je siguran.

Sada znam, ne treba vam s nekim mir, to je bar lahko naći. Treba vam nemir, to je ljubav. Brak s ljubavlju, brak za dva života. Ono parče hartije, ono za šta se živi, i umire.

(Visited 370 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments