30 kvadrata života

4 jun
Zorana Tovilović

“Za sreću dosta je trideset kvadrata…”

Jeste. I biće. Trideset kvadrata, naših ili iznajmljenih, u ovom ili na drugom kraju svijeta. U tih trideset kvadrata, u centru grada ili negdje u nekom seocetu kojeg nema na kartama, smjestićemo život i sve što on sa sobom nosi u par kofera.

Kofere života, jedan ili dva, držaćemo u malom predulazu, pored police za obuću. Znaćeš i ti, kao i ja da sve što nam treba može stati u dva kofera, i da će na toj polici biti dva para obuće, jednako spremna za put u nepoznato, u bilo koje doba, u bilo koji kraj svijeta, sve dok koračaju u korak. Razmišljam da negdje u tom predulazu stavimo jedan hvatač snova. To je da dočeka i uhvati naše snove, ako oni nekada odluče da krenu na vrata. Napravićemo im zamku koja će ih vratiti nama da se ostvare.

Kuhinja će biti već posebna priča, posebno dizajnirana. Neće to biti neki fensi, skupi namještaj koji bismo godinama kasnije otplaćivali na rate.  Biće to neke vesele boje, a na zid ću napisati recept za sreću, da je slučajno ne zaboravim skuhati.

“U 21 gram duše dodati prstohvat ljubavi, par kapljica bistre mašte. Ostaviti da proključa.

Servirati toplo, uz nekoliko osmijeha. Po želji začiniti poljupcima.”

Tu ćemo provoditi najviše vremena. Imaćemo police, mnogo polica. Na police ćemo smještati teglice za začine. U prvoj do zida držaću šećer. Njime ćemo zasladiti naše dane. Do šećera ću sipati vegetu, ona će dati posebnu aromu našoj zajednici. Do vegete još jedna teglica, a u njoj brašno. Njime ću ti mijesiti kolačiće sreće po nekom kineskom receptu sa interneta, kao da će to biti potrebno, jer ti ćeš, nadam se biti takav, da će i nepečeno tijesto imati okus sreće. U jednu teglicu staviću i malo soli. Trebaće nam da njome osolimo suze kojima ćemo ispirati iz duše sve ono što povremeno treba da isteče. Do soli će biti biber, jer dešavaće se i stvari zbog kojih ćemo biti ljuti. I to je u redu, voljećemo i njih. Na gornjoj polici par teglica, jedna do druge, a u njima ruzmarin, bosiok, nana, lovor, klinčići… Dodavaću po prstohvat svega, po bakinom receptu, a pretvaraću se da znam neki tajni, onda kada budeš pitao zbog čega je taj kuhani pasulj drugačiji od svih koje si do tad kušao. Tvrdoglavo ću odbijati da ti odam tajnu, mada, možda ću ti nekad šapnuti na uho dok budeš spavao. Naš život će biti spektar najrazličitijih ukusa, aroma, a nas dvoje vječiti i nepopravljivi hedonisti.

Imaćemo i malu trpezariju, sa malim stolom i četiri stolice. Negdje, u nekom ćošku staviću jednu staru fotelju. Biće vjerovatno ona klasična, bezvremenska, kao iz crno-bijelih filmova. Znaš, ona koju kad vidiš pomisliš da ima dušu. U nju ću se smjestiti u zimskim danima, i nogu umotanih u ćebe ili podignutih na radijator čitati ti poeziju. Hvataćeš me za ruke, izvlačiti iz fotelje i tada će trpezarija postajati plesni podijum. Nema veze što nema muzike i što ne znamo korake. Muziku ćemo čuti u glavi, a koraci će se sami pratiti.

Spavaću sobu ćemo namještati svakodnevno. Redovno ćemo pomjerati i okretati sve, praviti razmještaj stvari. Čitaćemo vjerovatno da, po Feng Shuiju krevet treba da bude okrenut prema sjeveru za bolji, kvalitetniji san i ljepše snove. Neće znati taj Feng Shui da se najčvršće spava na tvom ramenu, i da upravo tu moja glava sniva najljepše snove. Ispod kreveta dvije kutije od cipela, ali nekih velikih, tatinih vjerovatno. Prepune pisama, razglednica koje smo razmjenjivali i željno iščekivali kada bismo bili fizički odvojeni. Na zidu ćemo imati mnogo, mnogo fotografija na koje ćemo biti ponosni. Svaka će biti svojevrsno umjetičko djelo, jer će iz svake isijavati ljubav.  Grijeh je da ti uhvaćeni momenti sreće čuče u albumima i čekaju da neko otrese prašinu sa njih. Imaćemo veliki prozor, biće svijetlo i sunčano. Molim te, budi takav da mi sunce sija kroz taj prozor i onda kad se dan ne razlikuje od noći zbog tamnih oblaka. Imaćemo naviku kroz taj prozor dugo gledati nebo. Molićeš me da odaberem par zvijezda koje bi mi skinuo i poklonio umjesto naušnica. Ja ću odlučno odbijati, jer istrgnuti zvijezde iz svemira kojem pripadaju boljelo bi jednako kao kada bi neko pokušao istrgnuti mene iz tvog naručja koji će biti moj lični svemir, a ja zvijezda Danica. U kišnim danima jednostavno nećemo ustajati. Voljećemo kiše. Svaka kap koja stidljivo sklizne niz prozor nosiće po kap tvog mirisa, po gram tvoje ljubavi i note pjesama koje će nas spajati. Moraće. U svakom vjetru biće tvog šapata i Antićevih stihova.

“Šta sam to imao od života?

Nečiju kosu… Nečiju ruku…

I jedno srce ustreptalo.

I dva-tri osmeha, tiha, prosta.

Sve je to ponekad tako malo.

Sve je to, videćeš, sasvim dosta.”

Sklupčaćemo se u tih trideset kvadrata. I u njih će stati sve, obećavam ti. Sve ono što nam je potrebno.

Ti i ja, tako isti, a opet tako drugačiji od ostatka svijeta. Svijeta koji ćemo zajedno mijenjati.

Ti i ja. Na tom krevetu do prozora, okrenutom prema sjeveru po Feng Shuiju. Između nas na malom jastučiću disaće vječito pospano i nemirno stvorenje sa tvojim očima i mojom kosom.

Ti i ja. Trideset kvadrata. Iznajmljenih, ali naših. Jer porodica kuću čini domom.

Ti i ja. Ne znam kad. Ne znam ko si, koje si vjere, boje kože, kakve su ti oči.  Možda smo se već sreli. Možda se tražimo podjednako.

Možda mi kao utvara dođeš, negdje pred zoru. Uđeš bez kucanja, navučeš tople čarape na moje promrzle noge, pokriješ, poljubiš u čelo i nestaneš. Ne znam.

Jedno znam.

Ti ćeš biti moj bijeli dan, suncem obasjan i uvijek vedar.

Ja ću biti tvoja crna noć, kasni sati, zvjezdano nebo i zvijezda Danica.

A između nas biće pedeset nijansi ljubavi.

Ispod nas cvjetna posteljina veselih boja.

Iznad nas svemir, zajednički Bog.

Iza nas neumoljiva i nemilosrdna prošlost.

Ispred nas cijeli život.

Život u trideset kvadrata.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 197 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments