Ovu priču započinjem na istinitom događaju. Zapravo odlučila sam da je napišem, jer je i mene dotakla u osjećanja ,u emocije, a samo će i dotaći one koji znaju da osjećaju. Slučajni susret dvoje tinejdžera nam je dao materijala da ispričamo jednu priču, koja je u isto vrijeme bolna, i sretna i lijepa. Imenovat ću samo momka koji je poljuljao sve emocije i sva osjećanja kod jedne djevojke, tinejdzerke. One se zvao Ahmed. Pohađao je drugi razred mješovite srednje tehničke škole. Nemam baš informaciju koji smjer, ali mislim da je to bilo nešto, što je tek tako radi reda izabrano. Imao je šesnaest godina i bio je jedan odista lijep tinejdzer, sa blago kovrdžavom kosom, prodorno zelenim očima, koje kad pogledate vidite neku duboku, zelenu, bistru rijeku. Imao je umjerenu visinu. Bio je mišićav, ali jedina mana mu je bila cigareta. Kada vidite tako lijepog i otmjenog momka sa cigaretom u ruci, počne na pamet da vam pada svašta. U tehničkoj školi zapravo nisi mogao biti prihvaćen u društvu, ako ne pušiš cigarete. Tko god je došao u tu školu, već prvi dan ste ga mogli vidjeti sa cigaretom u ruci. Ali,i ako je imao tu neku lošu stranu o cigaretama, ona ga je voljela. To je bila djevojka koja je uživala u životu, u svakom koraku koji je gazila punom snagom.
Kada je upoznala njega, počela je da gradi neku tvrđavu od ljubavi. Voljela je svaku njegovu osobinu, pa čak i onu lošu. Znala je da ako se suprotstavi, mogla bi ga zauvijek izgubiti, jer on je bio takav. Neodoljiv, ponekad bi unio neki nemir u njeno srce, ali se to smiri i opet sve bude isto .Jednog popodneva lijepa tinejdzerka je bila dežurna u svojoj školi. Tog dana je imala punu odgovornost,što je ona već posjedovala i nije morala da brine zbog toga.Preko društvenih mreža je pisala sa jednim momkom,koji se zvao Almedin .Bio je to momak koji je već neko vrijeme bio zaljubljen u nju.Rekao joj je kada ga vidi,da mu uputi pozdrav.Međutim mlada tinejdzerka je tog dana pobrkala sve lončiće. Ugledala je jednog momka koji je toliko ličio na Almedina. Izletjela je na školska vrata kao poplašena i upitala tog momka Da li si ti Almedin? No,međutim ,kada je on rekao da nije, njeno lice je prebledjelo. Okrenula se i pokušala sa nekim blagim osmijehom i skrivenim stidom da ode. To joj nije bila dobra ideja, ali nije joj ni uspjela. Taj mladić koji je imao prodorno zelene oču se okrenuo i upitao je “da li si ti ona sa Tv-a”, na što je ona odgovorila da jeste. Nakon završetka škole, putem do kuće samo je razmišljala o zgodnom tinejdzeru u kojem je tog dana vidjela svoju ljubav.
Kada je došla kući, na društevnoj mreži facebook , čekao je zahtijev od korisnika Ahmeda. Nije ga poznavala,ali tog dana je dosta otkrila o njemu .Tako su njih dvoje pisali i dogovorili se da se nađu i upoznaju kroz jedan razgovor. Tako je i bilo. Sutradan, Ahmed tinejdzerku ceka pred njenom školom i zajedno odlaze u obližnji park. Pričali su o tome čime se bave u slobodno vrijeme. Svoj razgovor su nastavili šetajući kroz Travničku aleju. On je insistirao da naprave jednu fotografiju. Nakon “selfija” su se rastali i krenuli kućama. Pošto je Ahmed dolazio autobusom morao je na stanicu. Prošao je jedan duži vremenski period da su bili skupa. Izlazili su, razgovarali o svakodnevnom životu. Ona je jedino maštala o danu kad će da nosi prsten koji joj je on stavio na ruku. Međutim, nije znala da će ta ljubav da se ugasi. Međutim, jednog dana Ahmed je napisao poruku da ne može da bude s nekim koga ne voli. Tog dana ona je osjetila ogromnu tugu. Nije mogla da vjeruje da se njihova ljubav gasi. Pokušavala je na sve načine da spozna šta je razlog gašenja njihove ljubavi. No,ipak nije uspjela da sazna. U sebi je u isto vrijeme skrivala i bijes i tugu i poljuljane emocije koje će teško da vrati . Dan poslije, susreće Ahmeda .On se okreće sa svojim drugom u drugom pravcu. Pokušao je to da uradi kako je ne bi još više povrijedio, no ,ipak nije znao da ju je samo tom odlukom da se okrene i ode, toliko povrijedio . Nije bio svjestan toga. Otrčala je što je brže mogla ,željela je da razgovara s njim, da vidi u čemu je problem. Međutim, on nije želio ništa da kaže. Tajnu koju je imao skrivao je osmijehom. Ona se okrenula i zaplakala toliko jako, ali neprimjetno, otišla sa drugaricama u park i sve im ispričala. Od tog dana njena kula koju je izgradila za tako malo vremena počela je da se ruši. Pred roditeljima je tugu pokušavala da sakrije čitanjem knjiga ili pisanjem,j er jedino joj je to u dušu ulijevalo neku nadu da će možda da se pomire, da opet budu zajedno. No,prolazili su dani , minute, sekunde. Nije više mogla da osjeti njegov zagrljaj, da gleda u njegove oči , njegov osmijeh. Mogla je samo da gleda u četiri hladna zida svoje kuće. Oboje su se inatili, pokazivali bijes u očima, iza kojeg se skrivala ljubav. Tako bi ona sa inatom sjedila na prozoru , gledajući u tmurne jesenje oblake, razmišljajući o Ahmedu. On nije znao da je ona bila ono što se samo jednom u životu ima. Bila je tinejdzerka,koja se razlikovala od mnogih drugih. Trenirala je. U isto vrijeme bila i zvijer i dama. Jedino on to nije primijetio. Pisala je, čitala. Kroz život se borila i bori kao lavica. Govorili su joj da odustane, da se više ne trudi, jer njih dvoje više ne mogu biti skupa, zajedno gledati u sunce koje zalazi. Međutim, ona se nadala, iščekivala, iako je i ona sama znala da jednog dana mora da odustane. Odustala je, ništa se nije promijenilo, ali i dan danas kada ga vidi oči joj zasuze , i kroz glavu joj se restartuju njihove slike, dani koje su provodili zajedno . Zapamtimo da je život trka u kojoj nema mjesta za gubitnike. Ona je ovu trku izgubila i samo zbog te trke su je proglasili gubitnicom. Ali,ona je znala da ne gubi ona, već gubi on. On je u ovoj trci izgubio ljubav, i nju, lijepu tinejdzerku!
