Volite putovati? A kako izgleda kada 5 mjeseci pješačite od Jordana do Umaga?

13 mar

Putoholicari.rtl.hr

Tko je Goran, odnosno što se promijenilo od prošlog intervjua?

Goran: Unatoč činjenici da je od prošlog intervjua prošlo skoro pet godina, nisam ništa bliže odgovoru tko sam ja. Mislim da je to pitanje nešto što će me pratiti cijeloga života. Međutim, u tih posljednjih nekoliko godina dogodilo se puno toga što je utjecalo na mene i moju ličnost. Još uvijek živim tako da pola godine službeno radim dok ostatak godine radim ono što volim. Kako su putovanja moja najveća ljubav, pokušavam što više vremena provesti putujući. Od hobija, osim hodanja, planinarenja i vožnje bicikla, posljednje tri godine počeo sam obrađivati mali komad zemlje na kojem se nalazi desetak maslina i dvadesetak badema. Dok sam doma uglavnom vrijeme provodim tamo. Uzgajam povrće i uživam u miru koji zemlja daje.

Od posljednjeg intervjua gdje si sve putovao?

Goran: Nakon što sam prohodao do Rima neko sam se vrijeme vratio klasičnom načinu putovanja. Putovao sam kroz Južnu Ameriku tri mjeseca. Međutim, baš na tom putovanju sam primijetio nedostatke putovanja autobusom. Često bih vidio zanimljiva sela, ljude ili situacije, a bus bi samo nastavio dalje, ne dajući mi priliku da uđem u sve te priče. Odučio sam se vratiti hodanju i ponovno otišao na Camino, ovog puta portugalskom rutom.

Zašto baš pješačenje?

Goran: Pješačenje za mene predstavlja most između fizičkog i duhovnog. Nudi nam priliku da upoznamo neku državu, područje i ljude koji tamo žive. Za razliku od vožnje autobusom i vlakom, gdje priče samo prolaze pored nas, u hodanju imamo mogućnost stati i postati dio te priče. Hodanje, za razliku od vožnje automobilom, motorom ili biciklom, gdje smo primorani paziti da se ne sudarimo s prostorom koji nas okružuje, nudi priliku da polagano ulazimo u prostor, u stvarnost koja nas okružuje i postanemo dio nje. Ali ono što je možda najbitnije jest da hodanje, njegova prirodnost i usporenost, nude priliku da osvijestimo ono što jesmo. Ljepota hodanja je i u tome što je to „dvostruko“ putovanje, kroz jednu ili više zemalja, ali u isto vrijeme i putovanje unutar nas samih, koje je po meni najvažnije.

Nedavno si se vratio s nove rute, Jordan – Umag. Kako je došlo do te ideje i zašto obrnuti smjer?

Goran: Već godinama sam sanjao da ću hodati do Jeruzalema. Želja mi je bila da prohodam sva tri hodočašća o kojima je Dante pisao. Nakon Rima i Santiaga, Jeruzalem je bio logična odluka. Ali ta se ideja promijenila 2016. godine zatvaranjem Balkanske rute. Bio sam užasnut natpisima u medijima i reakcijama ljudi vezano za tu veliku tragediju. Zato sam odlučio da ću promijeniti smjer i krenuti od Bliskog istoka prema vlastitoj kući. Čitavo to hodanje ima nekoliko ciljeva. Znao sam da ću hodanjem dobiti priliku progovoriti o stvarima koje me muče. Želio sam pokazati pravu stranu Islama, onu o kojoj se ne govori. Ukazati na gostoljubivost, dobrotu i duhovnost tih ljudi. Želio sam usmjeriti pažnju na tragediju izbjeglica jer sam primijetio da se o tome sve manje piše. Čitava ta priča nosi niz simbola. Kao pripadnik katoličke kulture, pokazujem kako za jednog katolika izgleda iskustvo hodanja odnosno putovanja kroz jednu muslimansku zemlju. A tu se vidi velika razlika u odnosu na ono što je dočekalo muslimanske izbjeglice u Europi. Moj cilj je moja kuća, koja simbolizira težnju izbjeglica da pronađu novi dom u kojem će moći normalno živjeti u miru. Tijekom hodanja po Bliskom istoku pratio sam mjesta biblijskog značaja. To sam napravio jer sam želio progovoriti o sličnosti židovstva, kršćanstva i islama koje se temelje na istom izvoru, a to je Abraham.

Kako si se pripremao za ovaj put? (fizički, psihički, financijski)

Goran: Pripreme za ovo putovanje trajale su dugo. Sva putovanja koje sam poduzimao posljednjih nekoliko godina bila su priprema za ovo hodanje koje sam nedavno završio.

Što se tiče fizičkog dijela, ta je priprema jako bitna. Međutim, neovisno o intenzitetu treninga, pravi trening dolazi tijekom samog putovanja. Na napor koji me dočekao nisam se mogao nikako pripremiti. Smatram da su fizičke pripreme bitne, ali ma koliko mi trenirali nikada nećemo biti spremni za ono što nas očekuje. Meni su pripreme bitne samo zbog toga da se tijelo i um discipliniraju i steknu naviku svakodnevnog fizičkog napora.

Osim tijela, jako je bitna glava. Psihički sam se za to pripremao godinama. Svakodnevno sam se u svojim mislima suočavao s vlastitim strahovima. Mislim da su godinama ljudi mislili da sam malo lud kad su promatrali moj stil života i razmišljanja. Tek sada su moji bližnji postali svjesni zašto sam tako živio i ponašao se na taj način.

Financijski je dio po meni puno manje bitan od psihičkog i fizičkog. Već godinama živim tako da radim šest do sedam mjeseci, i to po nekoliko poslova, a ostalih pet radim ono što volim. Najskuplji i neophodni dio je oprema. Za takvo putovanje ona mora biti vrhunska. Što se ostalog dijela tiče, spavanje i hrana, oni ovise o nama samima, o tome što tražimo, koliko smo se spremni žrtvovati za taj put i takvo iskustvo.

Pretpostavljamo da su tvoji najbliži već naviknuti na tvoje avanture, al kakve su bile reakcije na ovaj put?

Goran: Jako sam zahvalan mojim roditeljima na slobodi koju mi daju. Uvijek su me puštali da učim na vlastitim greškama. Siguran sam da im nije bio lako posljednjih mjeseci. Međutim, mislim da smo i oni i ja naučili puno tijekom tog razdoblja. Pustiti dijete da slijedi svoje snove, neovisno o strahu i vezanosti, najveće je postignuće roditelja. Jako sam ponosan na njih i način kako su oni to odradili. Nije mi bilo lako se pozdraviti s njima prije puta, biti svjestan odgovornosti koju nosiš ako se ne daj bože nešto dogodi. Nažalost, da bi slijedili vlastite snove pojedinac je primoran u nekim odnosima biti sebičan.

Kako je izgledala ruta?

Goran: Moje je hodanje započelo u Jordanu. Popeo sam se na jedan vrh koji se zove Jabal Harum na kojem prema legendi leže kosti Mojsijevog brata Arona. Od tuda sam se spustio u drevni grad Petru i grad Wadi Musa u kojem je Mojsije štapom iz stijene pokrenuo izvor koji je utažio žeđ Židova koji su ga slijedili. Otamo krećem sjeverno kroz pustinju do grada Madaba. Nastavljam zapadno prema planini Nebo gdje je Mojsije umro i spuštam se u Palestinu. Prolazeći pored Mrtvog mora, ulazim u Izrael i dolazim do Jeruzalema, odakle nastavljam do Sredozemnog mora. Prelazim na Cipar i u nekoliko dana hoda iz grada Girne idem u Tursku. Od Antalye prvo kroz planine, a kasnije prateći obalu, stižem do europskog kontinenta. Ulazim u Grčku i preko planina u Makedoniju i Albaniju. U gradu Drač vidim Jadransko more nakon mjeseci hoda pa prateći obalu ulazim u Crnu Goru i Hrvatsku.

Putovanje je trajalo pet mjeseci, a prohodao sam više od 3200 kilometara. Na početku sam hodao 25 kilometara dnevno, kasnije sam podizao kilometražu na trideset. S vremenom sam hodao i četrdesetak kilometara dnevno. Najduža dionica mi je bila 53 kilometra, ali shvatio sam da nema uživanja u takvim kilometražama. Za hodača je idealno raditi 25 kilometara dnevno. Upravo tako sam hodao od Dubrovnika do Umaga.

Koja mjesta su bila najteža za pješačenje? Da li ti je došlo da sjedneš na avion i vratiš se doma?

Goran: Postojao je velik strah od Bliskog istoka. Bio sam svjestan koliko su predrasude prema tim mjestima jake. Pustinjsko područje po kojem sam hodao bilo je nešto što nisam poznavao i bilo je teško dobiti točne informacije o tome što me tamo čeka. Nije bilo lako hodati po temperaturama od 35 stupnjeva, ali nekako je i to prošlo. Dosta teškoća je bilo u Turskoj zbog toga što su me tamo dočekala ogromna prostranstva. Hodao sam danima preko područja koja su bila konstantno ista. Ljudi nisu govorili engleski, bio sam sâm sa sobom i svojim mislima, sumnjama i strahovima tjednima. Tad sam osvijestio da ulazim u prvu pravu psihičku krizu. Fizički najteže su bile zadnje dionice kroz Grčku kao i čitava Makedonija. Tamo me dočekala zima i snijeg. Hodao sam danima na temperaturama između -20 i -10. To sigurno nije bilo lako, ali tijekom života sam naučio da teškoće možemo okrenuti u svoju korist i da su one tu da nas ojačaju i osvještavaju o prolaznosti svega. Te niske temperature i snijeg u potpunosti su izmijenile moju tadašnju svakodnevicu. Pronašao sam neku novu inspiraciju i elan koji me izvukao van iz psihičke krize koja je započela u Turskoj. Unatoč svim bolovima koji su me pratili, usprkos nostalgiji za domom, teškoćama, krizama… nikad nisam pomislio da odustanem. Bio sam svjestan da odustajanjem gubim vjeru u sebe i ustrajnost kojoj sam se dotad već naučio.

Gdje si spavao, jeo?

Goran: Spavao sam svugdje, u malim i neurednim stanovima, sve do prekrasnih vila. Spavao sam po crkvama, džamijama, napuštenim kućama, na cesti. Dok mi je temperatura dopuštala, često sam koristio šator. No uglavnom sam spavao kod ljudi koje bih upoznao na cesti. Često sam morao moliti ljude da mi pomognu, da me spase od niskih temperatura koje su tada vladale. Ali bilo je zemalja gdje su hoteli bili jako jeftini. Tu nije bilo potrebe koristiti šator ili tražiti pomoć. Najzanimljivije mjesto je svakako bio beduinski šator na samom početku putovanja. Spavati s beduinima, slušati zvukove stada u blizini i lajanje pasa u mraku bilo je ispunjenje jednog dugogodišnjeg sna.

Kakva je bila reakcija ljudi koje si sretao putem?

Goran: Tijekom ovog iskustva uočio sam olakotne okolnosti s kojima se susreće putnik koji putuje pješice. Hodanje je samo po sebi teško, ali donosi niz prednosti. Jedna od tih prednosti jest znatiželja ljudi koje susrećemo. Pojava čovjeka koji putuje pješice nije svakodnevna i izaziva znatiželju kod lokalnog stanovništva. Ta znatiželja je prednost, preko nje možemo saznati puno bitnih informacija, steći poznanstva i prijatelje. Kako je moja priča imala i humanitarni karakter, reakcije ljudi oko mene često su bile jako pozitivne.

Kakvi su ljudi koje si sretao? Gdje si se osjećao najsigurnije, a gdje obrnuto?

Goran: Većina ljudi u svijetu, neovisno o zemlji, porijeklu, religiji i boji kože, po prirodi je dobra. Bore se za obitelj, za iste ideale i vrijednosti kao i mi u Hrvatskoj. Gostoljubivost jednog naroda umnogome ovisi o tome je li turistička ponuda razvijena. Primijetio sam da tamo gdje postoji turizam teže nailazimo na gostoljubivost. Najsigurnije sam se osjećao u Jordanu. Mislim da je to najsigurnija, najgostoljubivija zemlja koju sam ikad posjetio. Turci su me malo razočarali što se tiče gostoljubivosti, ali i tamo sam sreo mnogo dobrih ljudi koji su mi nesebično pomogli.

Neugodne situacije?

Goran: U pet mjeseci hoda od Bliskog istoka do Hrvatske nisam doživio nijednu neugodnu situaciju. Iskustvo je u potpunosti pozitivno, začinjeno samo dobrotom i nesebičnom pomoći ljudi koje sam sreo.

Što ćeš najviše pamtiti s puta?

Goran: Ulazak u Jeruzalem zauvijek će biti poseban, kao i spavanje s beduinima u njihovom šatoru. Ali najposebnije od čitavog putovanja je činjenica da je to bilo ispunjenje mog dugogodišnjeg sna. Pet mjeseci sam bio ono što sam oduvijek želio biti, a to je – hodač. Taj osjećaj da slijediš i jesi ono što sanjaš i čemu težiš je neprocjenjiv. Bio sam slobodan od okvira i zidova koje nam je društvo nametnulo. Mjesecima sam imao priliku osluškivati svoj unutarnji glas i upoznavati sebe. Dopustio sam da me taj glas i instinkt vode, a to je zasigurno ono najljepše i najposebnije što sam od ovog putovanja dobio.

Što si sve nosio u ruksaku?

Goran: Ruksak je predstavljao moju kuću tijekom putovanja. Osim šatora, podloge za spavanje i vreće, u njemu se nalazilo sve što mi je bilo potrebno. Kuhalo, lončić, pribor za higijenu, punjači za kameru, mobitel i fotoaparat, rezervna odjeća. Njegova težina je često ovisila o terenu i godišnjem dobu tijekom kojeg sam hodao. Kroz pustinju je, bez vode, ruksak težio 12-ak kg. Po zimi, zbog drugačije vreće za spavanje, jakne i zimske opreme, bez vode i hrane, težina ruksaka je bila oko 17 kg.

Otkrij nam tajnu kako se boriš protiv žuljeva?

Goran: Otkrio sam puno o žuljevima tijekom ovog zadnjeg hodanja. Za njih ne postoji lijek. Jedini lijek koji postoji jest da izbjegnemo da se oni razviju, a to je ponekad nemoguće. Razvoj žuljeva ovisi o kvaliteti cipela i čarapa, vrućini, kiši, težini ruksaka i dužini dnevne dionice. Treba paziti da nam se noga ne oznoji i po mogućnosti tijekom pauze skinuti cipelu i čarapu da nam se noga osuši. Ako ipak dobijemo žulj, bitno je da se taj žulj probuši iglom i koncem. Konac pustimo unutar žulja i zavežemo čvor. Jedino tako možemo osigurati da se žulj suši, ali za to nam je potrebno nekoliko dana boli i strpljenja. Postoje antibiotske masti koje pospješuju sušenje žulja, i to je nešto novo što sam otkrio.

Kakvi su daljnji planovi?

Goran: Putovanje je sad gotovo, ali ova priča ne završava tu. Namjeravam napisati knjigu jer smatram da imam dobru priču koja je jako pozitivna. Shvatio sam da je jedini put prema sreći taj da slijedimo vlastite snove. Odredio sam samome sebi da knjiga bude novi san i to je put koji namjeravam slijediti. Nakon toga nastavljam hodati i putovati općenito. Shvatio sam da je to put koji me usrećuje i duhovno obogaćuje pa bi bila prava šteta stati sada kad sam to osvijestio.

 

(Visited 45 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on Google+
Google+

Comments