Vodič – Kako se prijaviti za volontiranje u Africi

2 dec

Ako te zanima volontiranje u Africi na pravom si mjestu, jer u ovom tekstu želim da podijelim sa tobom svoje iskustvo o danima provedenim u sirotištu u gradu Aruša na sjeveru Tanzanije. Najnevjerovatnije iskustvo koje sam ikada doživio. Mislim da ću jednoga dana prepričavati svom unuku dok mi sjedi u krilu o tome šta sam radio jula 2018. godine.

Afrika je uvijek bila jedna od mojih želja. Tu želju je najviše rasplamsala, ko drugi do Maja Orihan, koja mi je pričala da je volontirala u nekom tamo sirotištu u Tanzaniji. Milan mi je neki dan pisao, da ako bi poželio da bude kao neko drugi u životu, da bi to bio ja. Mnogo me je dirnulo to. Ali, ako bi ja poželio da budem kao neko, to su on i Maja. Iznova se oduševljavam sa oboma.

Međutim, sva ta njena priča o volontiranju, činila se tad galaksijama daleko. Robi, budi realan brate. Radiš od 8 do 4. Od ponedjeljka do petka. Imaš 18 dana godišnjeg. Gdje ćeš naći vrijeme za Afriku?

Ali, nerijetko se desi da ti život uvijek iskroji stvari baš kako trebaju da se dese, samo ako si dovoljno strpljiv, te je tako splet nekih slučajnih okolnosti, doveo do toga da počnem da radim od kuće. Da se bavim digitalnim marketingom. Sam sebi kreiram dan, ali i finansije, te mogu da se odlučim za nešto ovako.I zato mi se baš ova Afrika učinila kao pun pogodak!Htio sam da doživim nešto novo. Da pomognem nekome ko zaista nije u mogućnosti sam da se izbori. Posebno kada su djeca u pitanju. Nemam još svoje dijete, ali sam osjetljiv na njih. Kao i na pse. Stegne mi se u grlu kada vidim dijete ili psa koje se muči. Zato je, sa ove tačke gledišta, ovo volontiranje vjerovatno najteža stvar koju sam ikada uradio. Ne fizički. Fizički ti i ne radiš mnogo. Tu i tamo pomažeš nešto. Već emotivno.Koliko god da si spreman na volontiranje u Africi i ono što ćeš tamo naći, nije jednostavno kad to sve vidiš iz prvog lica. Kad shvatiš da to nisu filmovi i stvari koje gledaš po National Geographicu, već da je to realnost. Ona surova.

Tek kad kročiš ovdje shvatiš koliko smo mi zapravo bogati. Potpisujem da je Bosna u top 20% svijeta po kvalitetu života. Nemoj se smijati. Na stranu šta mi ovdje mislili i koliko hejtali sistem. Bosna jeste neka vrsta Afrike, ali vjeruj mi, mnogo manje Afrika od one prave.

Ovi ljudi nemaju vode, struje, interneta. Većina kuća nema tepiha. Asfalt postoji samo u većim gradovima. A možeš da vidiš majmune kako se zajedno sa djecom šetaju ulicama. Niko i ne obraća pažnju na njih.

Bez obzira na sav afrički nered i zbrku, oni su mnogo srećni. Nasmijani. Ali, istinski. Ne provede sate za telefonom, već se igraju na ulici. Nemaju markiranu garderobu, skupe satove, aute i šta znam šta još što mi percipiramo kao bitno. Vjerovatno mnogi i ne znaju šta su ove stvari. Materijalno, mnogo su iza nas.

Emotivno, mnogo ispred.
Nikada nisam vidio toliko siromašne, a srećne djece kao ovdje. A tek kad im posvetiš malo svog vremena! Dobiješ osmijeh koji otapa i glečere po Patagoniji.
I onda se vratiš kući i prva stvar koju čujem je taksistu koji mi kaže “A kakva je ova država, ma ne može se ovdje živjeti. “Tek tako. Iz čista mira. Bez da ga pitam bilo šta.
Da se razumijemo, daleko smo od savršenog. Naravno da kod nas može biti mnogo bolje, ali u poređenju sa njima, mi nismo svjesni koliko više imamo.
Ti brineš oko toga na kojem poslu ćeš imati veću platu. On oko toga šta će danas da jede. Ti razmišljaš o tome gdje ćeš ići ove godine na more. On vjerovatno nikada nije izašao iz svog grada. Kod doktora ideš i kad dobiješ manju gripu i liječiš se pravovremeno. On možda ima tešku bolest, ali toga nije ni svjestan, jer ne može da si priušti da ode kod doktora.
Ali jednostavno niko ne razmišlja o tome. Svako je zaokupljen sobom i svojim životom. Svojom brigom.
Ali me fascinira kako naše nezadovoljstvo prema zemlji stalno nadgrađujemo poredeći se sa tamo nekom Njemačkom i zemljama Skandinavije, koji su 5% svijeta.
A ne sjetimo se porediti sa zemljama Afrike, Južne Amerike ili nekim zemljama Azije?!
Volontiranje u Africi – prvi koraci

Postoji nekoliko sajtova preko kojih se možeš prijaviti za volontiranje, ali dva su se pokazala kao najpouzdanija.
– workaway.info (vjerovatno i najbolji),
– helpex.net

Maja je ovaj program pronašla upravo na workaway.info, te mi dala kontakt od Jamesa Kissirija, momka koji je zadužen za dovođenje volontera u Faraja sirotište u Tanzaniji u kojem sam boravio. On sam vodi jednu nevladinu organizaciju, koja neumorno radi da privuče ljudi da posjete ovo mjesto i pomognu djeci.
Svi volonteri koji dođu borave u njegovoj kući, te su u prilici da žive sa njegovom porodicom, druže se sa njima, jedu, te upoznaju život te zemlje na istinski način iz prve ruke.
A njega bih mogao nahvaliti isto kao i Maju. Prava ljudska duša koja nesebično pomaže ovoj djeci. Bez ikakve naknade.
Tako da, ako želiš da radiš isto ovo što sam ja radio, javi se njemu.

A šta se to tačno radi?
Tvoj zadatak tamo je da prosto pomogneš na bilo koji način, onako kako znaš. Da pričaš sa djecom engleski. Da se igraš sa njima. Da pomogneš oko hrane. Pranja. Poneseš nešto ako treba. Da se družite i da im posvetiš dio sebe. Svog vremena. Niko od tebe ne očekuje da po čitav dan crnčiš negdje. Njima je jednostavno mnogo drago što si tu i što si došao da ih pomogneš.
Obično se boravi u sirotištu ujutro, ode se kući za ručak, te se kasnije vratiš ponovo i provedeš još koji sat sa njima.
Očekuj i da će te voditi u škole da te upoznaju sa djecom koja tu školu pohađaju. Od onih najmanjih, pa do završnog razreda, pokazaće ti kako izgledaju njihovi časovi i šta se tačno uči tamo.

Koliko dugo se može biti?
Koliko god ti se bude. Pet, deset dana ili dva mjeseca, do tebe je. Ma možeš i godinu ako ti se bude. Niko te neće usloviti da budeš manje ili više. Budi onoliko koliko osjećaš da je potrebno. Da i tebi bude fino. Najduži boravak do sada jedne osobe u Faraja sirotištu bio je dva mjeseca.

Šta je uključeno, a šta ne?
Kada sam nekada kao student gledao razne programe za volontiranje u Africi, iritiralo me što se mnogo njih plaćalo do te mjere da ti treba jedna prosječna mjesečna plata, samo da bi besplatno mogao da radiš negdje.
I onda obično na ovim programima vidiš gomilu Amera i ljudi iz zapadne Evrope koji su se prijavili za ovako nešto, samo da bi kasnije mogli da to smjeste u svoj CV, a u suštini ih boli briga za pomaganje nekome.Ovaj program je potpuno free. Obezbijeđen ti je smještaj u kući kod Jamesa i tri obroka dnevno. Jedini tvoj izdatak je avio karta koja je mene došla nekih 650 evra. Realno, moglo se naći i jeftinije, ali sam bio ograničen datumima i nisam mogao mnogo da biram.Pored ovoga, obavezan si primiti i vakcinu o žutoj groznici, minimalno 10 dana pred put. Vakcinu sam našao samo u Zagrebu (Kada sam tražio nije bila u BiH, kao ni u Srbiju), a cijena je oko 50-tak evra.

Da li morate znati lokalni jezik?
Lokalni jezik u Tanzaniji je kisvahili, neka varijacija svahilija. Ali ono što je zanimljivo je da sva djece počinju da uče engleski već od šeste godine, te bez problema sa većinom možeš da komuniciraš. A tek kako su slatki kad pričaju engleski.

Informacije za kraj.
Afrika je vjerovatno bila najteže putovanje koje sam ikada imao. Nije za svakoga. Volontiranje u Africi nije za svakoga. Najteže ti bude kad čuješ da ta neka dijeca boluju od teških bolesti, a toga nisu ni svjesni. Ali, bez obzira na svu neimaštinu, oni su dokaz da je za sreću potrebno jako malo. Mnogo manje nego što mi ovdje mislimo. Samo još to nismo shvatili…

Na kraju, vjerovatno ćeš imati svog omiljenog klinca kojeg ćeš zavoljeti najviše na svijetu. Ja sam u dilemi između njih dvije.

Riopricesaputovanja.com

(Visited 526 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on Google+
Google+

Comments