Uspjeh se krije u jakoj volji i upornom radu: Nadina Imamović je odličan primjer da je to istina

27 mar

Piše: Tea Drmač

Nadina Imamović uspješna je studentica Socijalnog rada. Bavi se pjevanjem, folklorom, putuje. Gubitak vida ju nije spriječio da dokaže sebi, a i drugima da su predrasude bezrazložne, a da uspješan može biti svatko bez obzira na to vidi li ili ne, ili iz koje zemlje dolazi. Nadina je pristala na razgovor za naš portal, te nam je dala odgovore na pitanja o svom uspjehu, predrasudama, izazovima s kojima se suočava, te zašto je odabrala Socijalni rad.

Na pitanje o početcima njenog obrazovanja, ona kaže:

„Svoje obrazovanje zapocela sam u Svedskoj, gdje sam završila predškolski odgoj, i započela prvi razred osnovne škole. Budući da je moja porodica bila primorana da se vrati u BiH, svoje osnovno obrazovanje nastavila sam u svom rodnom gradu, Goraždu. U Goraždu sam zavrsila prvih sest razreda osnovne skole, u osnovnoj školi Fahrudin Fahro Baščelija. Tada pocinju moji prvi uspjesi. Pored nastavnih aktivnosti, bavila sam se interpretacijom sevdalinki, te sam nekoliko godina trenirala folklor u Ansamblu Narodnih Igara i Pjesama, Centra za kulturu Goražde. Nakon što se oštećenje mog vida pogoršalo, moja mama i ja odlučile smo se preseliti u Sarajevo, kako bih ja mogla nastaviti svoje obrazovanje.  U Sarajevu, tj. Centru za slijepu I slabovidnu djecu i omladinu, završila sam sedmi I osmi razred, te srednju školu. Naravno, nastavila sam I dalje da   se bavim van nastavnim aktivnostima. Nekoliko godina sam bila vokalni solista u Kulturno-Umjetničkom Društvu Lola, a zatim u KUD-u  saobračajac. U trećem razredu srednje škole, bila sam participant YES programa, i provela sam jednu školsku godinu u SAD-u.“

Iskustvo razmjene učenika neprocjenivo je, donosi mnoge prednosti, iskustva, vještine, i pamti se cijeli život. O svom iskustvu Nadina kaže:

„Prije svega, želim kazati da je to jedno predivno iskustvo, nešto što je zauvijek promijenilo mene, i moje poglede na život, naravno u pozitivnom smislu. To je bilo iskustvo koje nikada neću zaboraviti. Smatram da ne postoje riječi kojima bih mogla iskazati svoju zahvalnost svima onima koji su mi pomogli, kada je u pitanju razmjena. Iskustvo razmjene naucilo me je mnogo toga, a između ostalog i to da, život iako ne može biti idealan, može biti mnogo lijep. Ali I to da ključnu ulogu u kreiranju lijepog i pozitivnog života, imamo mi sami. Na razmjeni sam bila 10 mjeseci. Bila sam smještena u saveznoj državi Ohio. Porodica u koju sam bila smještena je također predivna. Njima dugujem najveću zahvalnost zbog svega, prije svega što su me odabrali da provedem s njima svih tih deset mjeseci, zatim za sve ono što su mi priredili na razmjeni, i za svu podršku koju mi pružaju i nakon razmjene. U toku razmjene imala sam priliku probati mnogo novih stvari. Prije svega, moja host porodica mi je omogućila da imam psa vodića. Zatim, omogućili su mi da naućim skijati, sto je sada jedan od mojih omiljenih sportova. Kao u Bosni, i u SAD sam se bavila van nastavnim aktivnostima. Bila sam članica dva školska hora, i clan atletskog tima. Zaista mi je bilo zadovoljstvo provesti tu školsku godinu sa svim tim divnim ljudima. Bilo mi je drago naučiti mnogo toga o američkoj kulturi, a sa druge strane predstaviti I svoju kulturu. Poseban dio moje razmjene, koji ce duboko ostati urezan u moje srce, Nastavlja nadina, jesu pjesme koje smo zajednicki napisali I komponovali moj host tata i ja, a to su Cold Christmas, I All I need.“

Morali smo se dotači i Nadininog studija. Zanimalo nas je zašto baš Socijalni rad, i otkud ljubav prema toj profesiji?

„Nakon sto sam zavrsila srednju školu, kao I svaka druga mlada osoba, bila sam u velikoj nedoumici šta I kako dalje. Istina, bilo je različitih prijedloga. Na kraju, ja sam poslušala svoje srce, i upisala sam studij Socijalnog rada. Postoji mnogo razloga koji su me naveli da upišem Socijalni rad. Prije svega, mnogo sam emotivna, i volim pružati pomoć ljudima. Isto tako, kroz život doživjela sam mnogobrojna negativna iskustava, koja su me prije svega ojačala, i dala mi smjernice kuda treba da idem kroz život. Ja želim iskoristiti sve ono sto sam naucila kroz sva negativna iskustva, i pružiti pomoć drugima, i pokušati prevenirati njihova negativna iskustva, mada znam da je to jako teško. Također, Socijalni rad je jedna zaista pozitivna i lijepa profesija, koja pruža mogućnost da pokažemo svoju kreativnost. Zaista moram da Kažem da sam ponosna na sebe što sam izabrala ovaj put, i ponosna sam na sve svoje ostale kolege socijalne radnike. Socijalni rad nije samo materijalna I novčana pomoć. Socijalni rad je pružanje ruke, ljubavi i razumijevanja za sve one koji su odbačeni i stigmatizirani od strane društva. To je djelatnost koja nas uči da svaki čovjek ima svoju vrijednost i dostojanstvo, bez obzira na to kako se zove, gdje živi, koliko ima godina, kojeg je spola, i kakvo mjesto zauzima u društvu.“

Nadina je svestrana, pa se shodno tome bavi mnogobrojnim hobijima.

„Imam nekoliko hobija, a to su interpretacija sevdalinki, i inače ljubav prema muzici. Takodjer mnogo volim da pišem, i da čitam. Isto tako volim prirodu, I često volim provoditi vrijeme u prirodi, najčešce šetajući. Budući da od ranog djetinjstva putujem, također imam ljubav i prema putovanju. Putujem često,  naravno kad mi se ukaže prilika za to. Isto tako mnogo volim da se družim i da upoznajem nove ljude, i da razmjenjujem s njima svoja iskustva.“

Koji su najčešći izazovi s kojima se suočavaš?

„Za mene je izazov svaki novi dan. Svakim danom se trudim da nešto novo naučim, i da steknem neko novo iskustvo. Mislim da iz svega možemo mnogo toga naučiti, bez obzira da li je negativno ili pozitivno.“

Tema predrasuda neizostavna je kada govorimo o mnogim temama, pa tako i o položaju slijepih i slabovidnih u društvu. Tu temu Nadina komentira na sljedeći način.

„Što se tiče predrasuda, nazalost one postoje u svakom društvu, bez obzira na to koliko je društvo razvijeno. Misljenja sam da predrasude nastaju s obzirom na nivo razvijenosti svijesti o osobama sa invaliditetom u jednom društvu. Isto tako razlog je i loša integracija, ne samo slijepih i slabovidnih, već osoba sa invaliditetom generalno. Ponekad i same osobe sa invaliditetom stvaraju predrasude same o sebi, ili svojim ponašanjem potvrđuju već postojeće predrasude. S toga mislim da ako želimo da imamo visok status u društvu, i na nama je veliki dio posla. Pored toga što kao osobe sa invaliditetom imamo svoja prava, isto tako imamo i svoje obaveze. Lično sam se i sama susretala i sa diskriminacijom, i sa predrasudama, međutim vrlo često uspijem da ih prebrodim. Smatram da sam izgradila neki svoj mehanizam kojim razbijam predrasude u okruženjima u kojima se nalazim.“

Za kraj razgovora htjeli bismo znati koja je tajna tvog uspjeha, i koji je tvoj moto?

„Kada je u pitanju moj uspijeh, pa I ne postoji bas neka tajna mog uspjeha. Moj uspjeh je zasnovan na upornosti, te kontinuiranom radu i učenju. A moj moto, ili moja poruka jeste, da nikada ne treba odustati. Uz volju, želju, upornost i rad možemo postići mnogo toga, čak i više nego što I sami smatramo da možemo. Život jeste težak, ali je i lijep. Život uvijek treba posmatrati iz pozitivne perspective, iako to nije uvijek lako. Važno je imati cilj kojemu težimo. Isto tako mislim da ne trebamo imati prevelika očekivanja, već da trebamo uživati u jednostavnim stvarima.“

(Visited 291 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments