Tea Drmač već duže vrijeme piše za naš portal, te smo odlučili da vam predstavimo njen rad i trud. Tea je slijepa, ali to ju nikada nije sprečavalo da čita, piše, studira, obavlja sve obaveze i ostvaruje odlične rezultate. Razgovarali smo sa Teom o njenim uspjesima, otkud ljubav prema pisanju i novinarstvu te o životnim izazovima koji su pred njom.
– Za početak, ko je Tea Drmač?
Tea je netko tko voli da čita, piše, bavi se debatom. Srednju školu završila sam u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu, te jednu školsku godinu u Texasu u Americi. Trenutno se pripremam za studije novinarstva. Uvijek se trudim biti pozitivna, iako naravno, kao i svi drugi imam trenutke kad to nisam.
– Sa kojim životnim izazovima se susrećeš svaki dan?
Vjerojatno će zvučati, kolokvijalno rečeno „izlizano“, ali to su izazovi s kojima se susreću i svi drugi mladi ljudi mojih godina, dati najbolje od sebe, uraditi što više stvari u jednom danu,…
– Otkud tvoja ljubav prema novinarstvu ili pisanju uopće?
Oduvijek volim da čitam, čitanje je način na koji učim o novim stvarima, ali i način na koji se opuštam. Na to ne gledam kao na nešto što moram odraditi. Dok je za mnoge čitanje obaveza, za mene je to hobi u kojem uistinu uživam. Nikad nisam preskočila niti jednu lektiru, a uz to sam još dodatno čitala. Uz to se javila i ljubav prema pisanju. Voljela bih reći da sam znala oduvijek da ću biti novinarka, ili da ću to studirati, ali to nije slučaj. Za novinarstvo sam se odlučila u srednjoj školi. Nekoliko stvari sam znala sa sigurnošću: volim da čitam, pišem, i debatujem, a zanimaju me i ljudska prava. Uočavala sam da mnogi mediji u BiH nisu neovisni, iako se to na prvi pogled ne čini tako. Naravno, to nije slučaj samo s medijima u BiH, to je slučaj i s mnogim medijima u puno razvijenijim zemljama od BiH, koje uz to imaju puno veće medijske slobode. Tako sam odabrala novinarstvo. Naravno, tomu je predhodila i činjenica da uistinu vjerujem da novinari mogu učiniti puno toga za svako društvo. Moja želja za promjenama je velika, te je zbog toga novinarstvo ono što želim raditi. Ljudska prava su u tom pogledu za mene najvažnija. Samo kad pogledamo položaj žena u mnogim društvima, djecu koja nemaju pravo na obrazovanje, danas u 21. stoljeću, za mene je uistinu zastrašujuća. Nadalje, rasizam, mržnja prema svemu sto je drugačije, a sve to jer ljudi nisu obrazovani, i jer ne mogu, ili ne žele proširiti svoje vidike. Željela bih pisati i o drugim temama, naravno.
– Trenutno živiš u Njemačkoj, možeš li na reći koje su to prednosti koje slabovidne osobe imaju kada govorimo o pronalasku posla?
Rodila sam se i odrasla u BiH, zatim živjela u Americi, a trenutno živim u Njemačkoj. Ono što uočavam jeste da slijepi i slabovidni imaju veće šanse za zaposljenje u Americi i Njemačkoj. Neću reći da ljudi tamo nemaju predrasude, jer bi to bila laž, ali su puno otvoreniji, i prije će pružiti šansu. Želim naglasiti kada govorim o šansi, slijepi i slabovidni ljudi ne žele da im se šanse daju samo zato što imamo problem s vidom, pa nas se s toga žali. Mi ne želimo da nas itko žali, ja sam prva alergična na to. Mi idemo u školu i na fakultet, i želimo zarađivati svoj kruh svojim rukama. Želimo svoje šanse na osnovu naših uspjeha, a ne na osnovu toga što ne vidimo. Samo ću dati jedan primjer. Tijekom mog boravka u Americi pružila mi se prilika da učestvujem na jednom debatnom natjecanju. Debatni format bio mi je apsolutno nepoznat. Riječ je o debatnom formatu Lincoln–Douglas. Odbila sam učestvovati na pripremama, uvjerena da ja to ne mogu, prvo jer mi je format nepoznat, drugo debatiralo se na engleskom jeziku. No, toliko ljudi me je nagovaralo da to učinim, da bi trebala probati. Jer mnogi su me imali priliku vidjeti kako debatiram u skoli. Moj izgovor bio je da je jedno to raditi u školi u razredu, a nešto sasvim drugo to učiniti na natjecanju. A i dalje nisam znala ništa o toj vrsti debate na koju sam trebala debatirati. Ali nakon toliko uvjeravanja, odlučila sam da bih to trebala učiniti, a i nisam htjela razočarati sve one koji su vjerovali u mene.
I uspjela sam! Prvi put sam debatirala na taj format i osvojila treće mjesto na distriktnom, te deseto na regjonalnom debatnom natjecanju. Naravno, imala sam veliki broj ljudi koji su vjerovali da ja to mogu, onda kad ja nisam vjerovala. Ili sam možda bila malo i lijena za pokušati! Poslije sam saznala da sam ja prva potpuno slijepa osoba ikad koja se natjecala na ovom debatnom natjecanju. Moram reci da sam na to vrlo ponosna. Ne samo zato što sam to učinila kao slijepa osoba, nego i zato što to nije učinio nitko od učenika koji žive u Texasu, Amerikanci su, rođeni i odrasli tamo, a ja kao učenica na razmjeni jesam. Napomenula bih da je riječ o organizaciji koja se zove University Interscholastic League.
– Ne možemo, a da se ne dotaknemo teme predrasuda, koji je tvoj komentar na sve to?
Kao što sam već rekla, predrasude postoje svugdje, i u svakom društvu. Samo su negdje prisutne u većoj, a negdje u manjoj mjeri. Sigurna sam da su predrasude posljedica neznanja, ali to ne znači da lako prihvaćam to sto ljudi imaju predrasude naspram mene. Ja ne vidim, ali to ne znači da sam manje sposobna, pametna, ili da ne mogu imati život kao i svi ostali. Pa zbog toga me ljuti kad se ljudi ponašaju kao da razgovaraju s nekim tko nema pojma ni o čemu. Biti slijep ne znači biti glup ili nesposoban. Ja često kažem, ako ne rade moje oči, moj mozak savršeno radi.
– Koji je tvoj životni moto?
Moj životni moto je „gdje ima volje, ima i načina.“
Prepreke su samo u našim glavama i nigdje drugo. Sve se može uz trud i rad, te uz jaku volju.
Autor: Sadžida Balić
