Superwoman – Una Sedić

7 jul

Moje ime je Una Sedić. Rođena sam 26. oktobra 1998. godine u Tuzli gdje sam pohađala Međunarodnu srednju školu. Iz ličnog iskustva mogu reći da koliko god je prepreka pred nama, nikada ne smijemo odustati od svojih ciljeva. Koliko god puta pali ili razmišljali o odustajanju, ključ uspijeha jeste upravo da se opet podignemo na noge i mukotrpno radimo sve dok se naš rad i trud ne isplati.

13051772_1083676451675181_6553753116355827354_n

Prema definiciji, volonterizam znači da kroz zajednički rad na dobrovoljnoj osnovi svako može učestvovati i imati koristi od društvenog razvoja. Lično, ja bih to ovako definisala: oduzimanje od sebe kako bi poboljšao ono oko sebe.

Volontiranjem se bavim već neko vrijeme. Pošto nisam bila informisana o prilikama za volontiranjem, moj angažman je počeo relativno kasno, tek početkom prošle godine. Dakle, moj prvi korak jeste uključenje u Lokalni tim Tuzla Asocijacije Srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini.

Malo je reći da se moj život promijenio od tada, što bi se reklo, za 180°. Uistinu, volontiranje je nevjerovatno iskustvo. Ne mogu riječima opisati koliko je bogatstvo poznavati barem po jednu osobu iz svakog ugla Evrope. Upoznaš nevjerovatne ljude, motivišeš se, razmjenjuješ ideje, probleme, i same rezolucije tih problema. Divno je vidjeti kako smo svi mi, mladi, kao individue veoma posebni, ali gledajući nas izvana svi smo jednaki i borimo se za istu stvar: napredak naših zajednica!

Govoriti ću Vam sada o najljepšoj mogućoj stvari koja mi se desila na jednom volonterskom iskustvu i koja me je natjerala da nastavim sa angažmanom.

Rotaract Club Tuzla ’99 već par godina unazad organizuje projekat „Božićni konvoj“. To je projekat dijeljenja paketića djeci u socijalno ugroženim porodicama, a radi se u saradnji sa njemačkom organizacijom Johanniter-Unfall-Hilfe e.V. Ove godine sam angažovana kao volonter na ovoj akciji, što znači da sam cijeli dan provela u kamionu sa predstavnicima Johanniter-a dijeljeći paketiće po osnovnim školama.

Zadnja stanica, koja je došla na red poslije čak 9 sati raspodjele, jeste bila OŠ „Kiseljak“. Opće poznata je činjenica jeste da je naselje Kiseljak najveće Romsko stanište u Bosni i Hercegovini. Da budem iskrena, nemam neke predrasude prema Romima. A da budem još iskrenija, kada smo stigli pred školu i kada su djeca i odrasli pohrlili prema kamionu, oblio me je hladan znoj.

Nisam sigurna tačno radi čega. Činjenica stoji da se nisam nikada ranije nalazila u takvom ambijentu.

Dok sam uplašeno stojala kraj vrata prikolice, prišao mi je jedan stariji gospodin. Upitao me je tko smo mi, zašto smo došli i čija je organizacija svega ovoga. Objasnila sam mu da smo mi volonteri Rotaract-a i Johanniter-a i da ove godine u sklopu projekta „Božićni konvoj“ dijelimo preko 2.200 paketića na području Tuzle.

Kada me čuo, njegov izraz lica je u sekundi postao blag. Prišao mi je, pružio mi ruku i rekao: „Malo je ljudi koji se danas bore za našu omladinu i koji hoće da naprave promjenu. To nije nikako mala stvar, i zato ti hvala neizmjerno“.

Moram reći da sam se odma postidila što me je uopšte oblio osjećaj straha. Kada sam čula ovoga gospodina, kada sam čula njegove riječi, shvatila sam da je ovo prvi i jedini put da mi je neko zahvalio za sve što radim.  Nikada nisam tražila pohvalu, nikada nisam tražila da se priča o meni i daju mi se neke beznačajne titule. Ali čuti pohvalu za tvoj rad, i to po prvi put u cijelome životu, dalo mi je snagu i želju da natavim dalje, guram više i nikada ne odustanem od baš ovog volontiranja.

Ovaj tekst je nastao između ASuBiH i Hoću.ba saradnje.

(Visited 1.133 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments