Što fali našem obrazovnom sustavu

24 nov

Bilo je to u ljeto 1985-te. Upravo sam saznao kako će moj, (uskoro) peti razred osnovne škole u malom mjestu u Dalmaciji, kao strani jezik učiti njemački. U četvrtom smo tek bili počeli učiti engleski; sad se engleski ukida i umjesto njega u jednoj godini moramo nadoknaditi gradivo prve dvije godine njemačkog jezika.

— Ali zašto? — pitao sam naivno.

— Ti Hrvoje ne razumiješ — rekao mi je netko od tih roditelja — mi smo turističko mjesto i najvažniji su nam gosti Nijemci. Pa neće nama nikad Englezi toliko dolaziti! Zato je za vas djecu najvažnije da znate njemački.

— A-ali engleski je najpopularniji svjetski jezik, svi gosti će ga pričati i… s engleskim moći ćemo razumjeti najviše… — govorio sam ne baš odlučnim tonom, zbunjen što im ja to trebam objašnjavati. (Da se mogu vratiti u to vrijeme, ponio bih da sobom pet milijuna članaka na engleskoj Wikipediji.)

— Nije to tako kako ti zamišljaš. Neće tebi gosti pričati engleski! — bili su odlučni. Njemački je in, engleski je out, hoću reći aus. I to je to. Zimmer macht frei.

Ostao sam usamljen u svom protivljenju, uvjeren kako starci uopće ne kontaju što se događa u svijetu.

Der Commodore

U šestom razredu sam dobio od svojih roditelja nešto fenomenalno — komodorca. Mislim da je to bilo prvo računalo u mom mjestu. Na početku mi stari nije dao da pričam o njemu jer je bio prošvercan iz Njemačke. Što znači da su upute koje sam s njim dobio bile na njemačkom. U tih 14 mjeseci sam već prošao njemačko gradivo četvrtog, petog, i dio šestog razreda, ali nije mi pomoglo. Ništa nisam razumio iz tih uputa.

U stvari, puno bolje sam znao engleski jezik od njemačkog. Ne zbog toga što sam ga jednu godinu učio u školi, nego što sam mu bio stalno izložen kroz medije. Na televiziji sam uspoređivao titlove s govorom. Imao sam mali hrvatsko-engleski rječnik i prevodio pjesme koje su mi se sviđale. Engleski je bio moj prozor u svijet; njemački su govorili samo negativci u partizanskim filmovima.

Toliko sam bio uspješan u samostalnom savladavanju jezika da mi rođena majka nije vjerovala da mogu pratiti neku netitlovanu englesku seriju. Došlo je do toga da me iživcirana ispitivala s rječnikom u ruci (sama nije znala ni beknuti engleski):

— Dobro! Onda reci što znači “bani” — ponovila je zadnju riječ s televizije.

— To je zec!

— “Zec”, “zec”… — ozbiljno je mama tražila po rječniku — Aha! Nije “bani” nego r-a-b-b-i-t.

— Ma je, je, može se reći i rabbit i bunny, pogledaj — molio sam očajan — pogledaj još, možda pod “kunić”! Daj, pronaći ću bunny, tu piše kako se čita!

Još nisam zaboravio njen pogled u trenutku kad je shvatila da govorim istinu. Nije to bio pogled ponosa ni sreće, iako su ti osjećaji sigurno uslijedili poslije. Bio je to pogled žene koju je svijet iznenadio.

REM! REM!

Gdje sam ono stao? — e da, bio sam u sobi sam s prošvercanim komodorcem za kojeg nisam smio reći prijateljima, i uputama na mrskom okupatorskom jeziku. Igrice nisam još bio dobio. Mogao sam samo gledati u plavi terminal i velika kockasta slova: “READY.

Engleski! Imao sam u nekom matematičkom časopisu primjer programa u BASIC-u. Razumio sam ga na nekoj apstraktnoj razini. Odlučio sam, tu i tada, napisati svoj prvi program.

A bio je to briljantan program za svoje vrijeme. Vidite, prvo bi čekao da unesete broj od jedan do pet i onda bi ispisao raspored predmeta za taj dan. Jedan je značio ponedjeljak, dva utorak… kužite? Imao je puno linija koda, svaka od njih je počinjala brojem: 10, 20…; imao je i IF i GOTO i PRINT. I bio je moj, od ideje do implementacije.

Ostao je samo jedan mali problem — nisam ga znao pokrenuti. Pokušao sam napisati:

START

Moj komodorac bi mi odgovorio:

?SYNTAX  ERROR
READY.

To nije izgledalo dobro. Pokušao sam kopati po njemačkom priručniku ali mi ništa nije imalo smisla. Vidio sam negdje RUN i uspio s njim pokrenuti svoj program. Big success! Kein Problem!

A što to znači “run”? Provjerio sam svoj vjerni rječnik. “Trči”? “Bježi”? Prijevod mi nije imao smisla. A onda sam u jednom trenu zbunjenosti uspio u glavi zamijeniti riječi RUN i REM i od tada moj program nije više radio.

Vidite, REM je bilo skraćeno od “remark”, što će reći “napomena”. Ako bi ste liniju počeli s REM, računalo bi cijelu tu liniju lijepo odignoriralo. Ništa SYNTAX ERROR, ili rezultat pokretanja programa. Samo READY.

Tako je počelo moje obrazovanje u razvoju softvera. Sam u svojoj sobi, s uputama koje ne razumijem i računalom koje me ne sluša, bio sam svjetlosnim godinama ispred onog što je moj pažljivo pripremljen obrazovni sustav predviđao. Naučio sam krive stvari, naučio sam ih na krivi način. Krčio sam put kroz život sam za sebe.

Ne dozvoli da ti školovanje ometa obrazovanje

U svojem dugogodišnjem putovanju kroz različite škole naučio sam puno toga. Škola me opremila mnogim praktičnim znanjima: znam analitički izračunati kutove u mnogim trokutima, imam solidnu praksu u izračunu determinanti matrice i sjećam se Theveninovog poučka. Njemački padeži me još uvijek muče, ali valjda bi se ipak znao uspješno cjenkati s nekim Herr Schillerom da mi životni standard o tome ovisi.

Sve u svemu nije to malo, ali imam osjećaj da ključan element moje školske odiseje nedostaje — vremeplov da se vratim u doba ljudi koji su pisali moj nastavni program. Smatram, naime, da sam ciljano osposobljen živjeti u njihovo doba, doba bez komodoraca i pop kulture, bez Wikipedije i Watsona. Ponijet ću tatin stari šiber, a mislim da bi mi i logaritamske tablice dobro došle.

Naša djeca više ne vježbaju iste stvari koje sam ja morao, valjda. Njih pripremamo za nešto noviju prošlost, za produktivan život kraja 20-tog vijeka, kad je engleski bio sveprisutan ali računala nije bilo u svakom domu. To je razlog zašto nam ne trebaju informatičke učionice — u doba gdje će oni stići Tim Berners-Lee još nije ni izmislio World Wide Web.

To je naš obrazovni sustav. I ostat će takav dokle god mi odrasli budemo mislili kako djecu treba pripremiti za svijet kojeg smo mi upoznali. Naravno, radimo to s najboljom namjerom, želeći im olakšati put koji smo s mukom prošli. Samo nismo svjesni kako smo taj teren već ostavili iza sebe, da nam sad trebaju izvidnice i istraživači, a ne rutineri i ponavljači. Ako im želimo pomoći moramo gledati daleko, daleko ispred sebe, u budućnost u kojoj će oni raditi i mijenjati svijet. Ne smijemo gledati iza, pa čak niti oko sebe. Moramo znati vidjeti budućnost, što ne znaju svi. Moramo imati vjere kako će oni budućnost vidjeti bolje od nas, što nije lako.

Trideset godina poslije

Danas sam ja roditelj. Moj sin ima osam godina i preko tri godine staža u Minecraftu. Već zna o tom svijetu više nego što ću ja ikad saznati, a da ga nikad živa osoba nije ništa o tome naučila — samo filmići s YouTubea, filmići koje je sam pronašao i koje su snimili djeca i mladići poput njega.

Sjećam se prvi put kad smo duže igrali multiplayer igru, imao je tad možda šest. Nakon više od pola sata igre već sam se potpuno uživio, dogovarao da suigračem već se lagano živcirajući što ne stižemo obaviti sve po planu. I onda me ošinulo — shvatio sam kako sam zaboravio s kim pričam. Zaboravio sam da je to moj malac, da sam ja njegov tata. U tom virtualnom svijetu bili smo ravnopravni igrači. Maknuo sam pogled s ekrana i uperio ga u klinca koji uživljeno i spretno barata s tabletom. Moj pogled nije bio pogled ponosa i sreće. Bio je to pogled čovjeka kojeg je svijet iznenadio.

Hrvoje Šimić

(Visited 171 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments