Šta psihologija kaže za frazu: “Nisam ja kriv(a)”?

17 dec

Svi smo se kao mali našli u situacijama kada smo se “vadili iz problema” dobrom starom, poznatom rečenicom: Nisam ja kriv/a!, neko je drugi počeo, mi smo samo vratili, čaša se sama srušila, drugi su provocirali, svi su dobili loše ocjene i još brojni primjeri.

Kada smo mali i simpatični, rijetko ko se može naljutiti na nas, tako da nam svi ovi
izgovori nekako i prođu. A onda? Onda odrastemo, “suočimo se sa svijetom”, često
nepravednim, surovim, motivisanim novcem i napredovanjem gdje nema izgovora,
a mi još pokušavamo da se izvučemo sa klasičnim: “Nisam ja”. Sada su nam krivi
nastavnici, profesori, kolege, poslodavci, političari, društvo, sistem i eto tako da se
to sve promijeni, nama bi bilo dobro. Nisu rijetki ni izgovori poput: “Ja znam da sam
lijen/a”, “Ja sam tvrdoglav/a”, “Ja ne mogu podnijeti autoritet, ja moram uraditi uvijek
suprotno od onoga što mi kažu” i sl. Oni najsrećniji u jednom trenutku shvate da
neke stvari ipak jesu do njih, da nisu baš kolege krive za sve, kao ni poslodavac, a
kamoli ne društvo, a oni malo manje sreć-ni nastavljaju svoj život pokušavajući da
izmijene druge i nastavljaju sa svojom tvrdoglavošću i čangrizavošću.

Ukratko, postoje neka uvjerenja koja usvajamo kad smo mali i ta uvjerenja, sheme,
mentalne prečice nam na neki način upravljaju životom (i ne, nisu negativci u
ovoj priči, da nema njih naš mozak bi bio prebukiran i nikada ne bismo učili iz iskustva,
već bismo svaki dan spoznavali ispočetka). Pitanje je, kada ovo postaje loše za nas, kada prelazi granicu, u trenutku kada imamo malo lošije ocjene, kada ne možemo
da skinemo onih nekoliko kilograma viška, kada ne možemo da zadržimo partnerski
ili poslovni odnos? Za svakoga je ova priča posebna i, da, ponekad postoje neke stvari koje su izvan naše kontrole, ali šta je sa onima koje nisu? Pod našom kontrolom
je da li ćemo početi učiti, vježbati, aktivno tražiti posao, postati spremni na
kompromis sa partnerom.

Zamislite jednu situaciju, poznajem nekoliko takvih ljudi, a vjerovatno i vi, to su oni ljudi koji kukaju kako je sistem loš, kako je državno uređenje loše i kako nigdje, nigdje nema posla, a onda se zapitate, pa čekaj malo, kako nema posla, ja znam nekoliko ljudi koji su našli posao – a sigurno i vi i kako sad to nema posla baš nigdje? Onda pitaš tu osobu, pa čekaj javljaš li se redovno na biro, pa onda oni kažu kako i ne baš,  jer biro ne valja i nikad nikoga nisu nazvali za posao. Aha, pa dobro, da li si ti tražio neke oglase, pisao mejlove različitim poslodavcima da pitaš za zaposlenje/praksu/

volontiranje, a onda dobiješ odgovor da nisu, jer, pobogu, čekaju da ih nazovu sa
biroa, a i neće oni da rade nešto za džaba, ja želim da budem plaćen za svoj rad. Aha,
okej, a jesi li išao na neke seminare/edukacije koji bi mogli biti od koristi za tvoju struku
– pa ne, nisu, jer naučili su sve već na fakultetu… i tako se nastavljaju odgovori.
Da, država nam nije baš najsjajnija, uslovi nisu baš najbolji, standard takođe, ali
nekad, samo nekad, treba da se udaljimo malo od svog ega i od toga šta će reći drugi
da bismo shvatili da nešto ipak jeste do nas. Jedna divna asistentica na mom fakultetu
je rekla jedan divan savjet za karijeru: Istina, ja sad imam dobar posao i mislim
da ga dobro radim, ali da ga nemam, isto tako bih prala prozore najbolje na svijetu.
I to je suština, trud i rad u bilo kojem segmentu vašeg života treba da nas vode, a ne pohlepa i poređenje sa drugima, poredite se samo sa sobom i život će biti malo
ljepši i ugodniji za boravak.

Mreza-mira.net

(Visited 247 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments