Šta mladi u Srbiji žele i koje su njihove navike?

25 mar

Istraživači javnog mnijenja tvrde za Sputnjik da mladi imaju izmjenjene medijske navike, da su i apolitični i apatični, da žele da idu iz zemlje… ali i da neće monolog, već da traže dijalog, da nije tačno da najveći broj njih teži ekstremnim opcijama, već da se nalaze na političkom centru, i da je pogrešna percepcija da su izgubljena generacija.

Pitanje iz naslova ovog teksta bilo je dio govora koji je pokojni Aleksandar Tijanić pre nekoliko godina održao studentima novinarstva na Fakultetu političkih nauka. Bilo je u tom govoru mnogo znakova pitanja: „Šta je vaša generacija? Koja je vaša pjesma? Slogan? Šta piše na vašem bedžu? Kome vjerujete? Čemu kličete? Protiv čega ste, za šta jeste? Šta mijenjate? Koje su knjige vaše? Čemu se radujete?“, pa i razarajuće: „Zašto ste na ovom svijetu?“

Tijanić —drugo ime za komentar, dakle čovjek koji je decenijama davao odgovore — nije ni tada od budućih kolega tražio odgovore, već je, kako je i sam tom prilikom rekao, želio da im ubrza sazrijevanje. Poentirao je sa željom da ga generacijski demantuju u svakoj tvrdnji.

Interakcije, dajte interakcije

Danas, tri godine kasnije, dva najvažnija zaključka do kojih je svojim istraživanjima došao CESID jesu da mladi imaju izmjenjene medijske navike kad je reč o svim segmentima života, pa tako i prema politici, i da nisu, kao populacija koja je starija od 30 godina, spremni da uzmu učešća u političkim aktivnostima. Takav odnos se ogleda u tome da sve rijeđe razgovaraju sa porodicom i prijateljima o politici, da rijeđe čitaju tekstove i prate TV emisije koje imaju veze sa politikom, da su malo zastupljeni u političkim strankama i da, u poređenju sa populacijom koja je starija od 50 godina, ispod prosjeka izlaze na izbore.

Ključni razlog zbog kojeg mladi imaju otklon od politike, prema riječima CESID–og analitičara Bojana Klačara, jeste njihova percepcija da u politici može da se napreduje samo poštovanjem interesnih i sebičnih partijskih mehanizama. Mladi ne osjećaju da mogu da imaju bilo kakvog uticaja na proces donošenja odluka, pa to kod njih, prema Klačarevoj analizi, stvara otpor prema politici i oni počinju da beže u sfere koje njih zanimaju.

„Drugi razlog koji utiče na tu vrstu odnosa mladih prema politici jeste činjenica da se radi o populaciji koja funkcioniše na drugačijim principima u odnosu na ono što im naše političke stranke serviraju. Dakle, mladi žele dijalog, žele interakciju, dok su naše stranke fokusirane na monolog. Mladi žele da budu uključeni, a političke stranke, uglavnom, kod nas funkcionišu po izuzetno naglašenim liderskim principima i naglašenoj hijerarhiji“, precizira Klačar.

Drastična razlika u odnosu na 90te

I Vladimir Pejić, direktor Faktor plusa, tvrdi za Sputnjik da kod mladih sa sazrijevanjem ne dolazi do povećanog interesovanja za politiku. Mladi, posebno ističe Pejić, ne vide politiku kao oblast života gdje i sami mogu da participiraju i na neki način doprinesu boljem životu i mijenjanju nekih stvari, već je isključivo vide kao priliku da imaju ličnu korist ili da neko drugi ima ličnu korist od bavljenja politikom.

„Mladi još nemaju izgrađenu matricu razmišljanja i dosta se impulsivnije ponašaju. Ti njihovi impulsi, i neki instinkti, vode do toga da manje učestvuju. To je prije svega zbog toga što su imali prilike da čuju i da vide od roditelja, familije, prijatelja, profesora da se o politici u Srbiji govori sa velikom dozom nepoverenja i nipodaštavanja“, precizira Pejić.

Za razliku od generacije devedesetih koje je bila uključena u političke procese na različite načine, pa i kao žrtva tih procesa, prema mišljenju Đorđa Vukadinovića iz Nove srpske političke misli, pripadnici mlađe generacije danas su apatičniji, apolitičniji, generalno mnogo manje zainteresovani, mnogo manje uključeni i mnogo manje prate politička zbivanja.

„To je posljedica više faktora. Jednim dijelom i te opšte društvene apatije koja se širi, naročito među mlađom generacijom. Kad nemate posla, kad nemate jasnu perspektivu šta ćete, gdje ćete živeti i biti kroz šest mjeseci ili kroz dvije godine — a najveći dio mlađe populacije je upravo takav — onda ne možete očekivati da će oni biti mnogo zainteresovani za društvene procese, a pogotovo ne za društvena i partijska zbivanja“, tvrdi Vukadinović za Sputnjik.

Ko su mediji mlade generacije

Mladi danas nisu fokusirani na političke sadržaje kao što su to stariji od 30, a posebno stariji od 50 godina, tvrdi Bojan Klačar iz CESID–a.

„Ne možete ih uhvatiti da u kontinuitetu gledaju bez prestanka, sat ili dva, neku emisiju na televiziji. Njihova pažnja je disperzirana, oni se u svakom momentu nalaze makar na dva medija — telefon, socijalne mreže, televizor. Oni očekuju da sadržaji koje im plasiraju budu dinamični, zanimljivi, kratki, sažeti“, precizira Klačar.

Međutim, CESID–ov analitičar tvrdi da je pogrešna percepcija da su mladi generacija koja je izgubljena za bilo kakav ozbiljan rad. Velika mogućnost postoji da se sa njima radi zato što, kako smatra Klačar, njihov otklon prema politici nije sistemski i negativan, već je potrebno otkloniti ono što im u konzumiranju političkih sadržaja smeta.

„Ključna stvar je da im se stvori mogućnost da mogu da učestvuju. Da mogu da osjete promjenu koja je posljedica njihovog rada u nekoj organizaciji. Njih izuzetno zanimaju sve one životne teme koje zanimaju sve nas, sa tim što ih u nekoj većoj mjeri interesuju pojedine druge teme“, dodaje Klačar.

Svi istraživači javnog mnjenja sa kojima smo razgovarali svedoče da mladi izlaze na izbore u mnogo manjoj mjeri nego što to čini starija populacija. Takav je trend svuda u svijetu, kako kažu, a tako očekuju i za predstojeće izbore u Srbiji.

Tijanića više nema. Mladi odlaze iz zemlje, ali je većina njih tu pored (svih) nas. Uspjeh, ako ga ostvare, biće samo njihov. Poraz pak — ako ga dožive — poraz je svih nas.

Sputniknews.com

 

 

(Visited 168 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments