Smijem li da ti dodirnem kosu?

29 nov

Žao mi je što moram da kažem ali odavno nemam osećaj nostalgije za Srbijom, da mi fali kao otadžbina. Ne. Naravno da je volim kao zemlju odakle dolazim i svima koje ovde upoznam objasnim gde je malena Srbija. Meni fale porodica i prijatelji. I to je sve što me vezuje za tu zemlju.

Da je potraga za poslom ključni problem sa kojima se mladi susreću ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i kod naših susjeda, govori poražavajući podatak da četiri od pet mladih ljudi želi napustiti zemlju. Kofere su već odavno spakovali mnogi i uputili se u nepoznato. Tako je i Bojan Radovanović (30), fizioterapeut iz Loznice, odlučio da ode preko agencije koja ima ispostave u Kini u grad Ćuendžou, gdje ne radi posao u struci već uči male kineze engleski jezik. Od Bojana smo saznali šta ga je podstaklo da ode, ali i čuli mnoštvo ineterasantnih anegdota o životu ”na kraj svijeta”, pa je stoga i naslov priče koju donosimo – Smijem li da ti dodirnem kosu?

,,Priča o snovima i željama je predugačka. Ali ako bih morao da je sumiram u nekoliko redova to bi bilo da sam u jednom momentu života odlučio da radim ono sto želim“, kaže Bojan kojem su dosadila obećanja lokalnih političara i koji je rekao DOSTA, te riješio po svaku cijenu tražiti posao van zemlje.

Za Bojana odlazak nije bio toliko komplikovan. Nije bio ni lak, ali je znao šta želi. Prvi izazov sa kojim se susreo je bila jezička barijera. Premda je ranije putovao, pretežno Evropom, jednostavnije se bilo sporazumjeti u odnosu na prostorima gdje jako malo ljudi priča engleski jezik. No, Bojan je to vješto iskoristio i pronašao posao gdje je kompetentan na tržištu rada.

,,Mali procenat Kineza govori engleski, zbog toga i jesam ovdje. Ali srećom, ja uvijek naletim na one koji pričaju i voljni su da pomognu da se objasni kako negde stići ili kako naručiti hranu. Moja ranija putovanja bila su po Evropi i nekako su jezici, koliko god zvučali drugačije, u neku ruku slični. Nalazio sam neke zajedničke riječi i uspjevao da se sporazumim. Ovdje…za zapadnjaka, njihove riječi su samo zvukovi. Meni je i dalje neobično da ih slušam.“

Klinci

Bojan smatra da čekanje na posao ne može donijeti ništa dobro, ni u Srbiji, ni u Bosni i Hercegovini. Kaje se što nije ranije otišao. Ne čita vijesti iz Srbije, jer ne želi da truje mozak i okrenuo se ka nečemu zdravijem.

,,Ne pih da pametujem ali ne mislim da će čekanje na posao u Srbiji ili Bosni donijeti ništa dobro. Ja se sada kajem sto nisam ranije otišao, ali valjda neke stvari moraju da se poklope. Kao sto je moja mama rekla kada sam joj zamjerio što me ranije nije “terala” iz Srbije – Neke stvari moraš sam da shvatiš. I zaista je tako. Žao mi je sto moram da kažem ali odavno nemam osećaj nostalgije za Srbijom, da mi fali kao otadžbina. Ne. Naravno da je volim kao zemlju odakle dolazim i svima koje ovdje upoznam objasnim gdje je malena Srbija. Meni fale porodica i prijatelji. I to je sve što me vezuje za tu zemlju. Više i ne čitam vijesti koje dolaze iz Srbije. Ne želim da trujem mozak. Okrenuo sam se nečemu zdravijem i zadovoljan sam onim što nalazim.“

Put u drugu zemlju donosi mnoga iskustva. Ako ste do sada istraživali Kinu i mislite da ste spremni za odlazak, moraću da vas razočaram. Život u Kini je nešto sasvim drugačije od onoga što ste do sad čuli. Bojanovih anegdota je puno, pa da krenemo redom:

  • Ovdje se ne poštuju propisi. Niko nikome ne staje. Pješaci moraju da trče preko zebre iako je zeleno jer uvijek neko može da naleti. Ako neko riješi da ide u suprotnom smjeru, on će to da uradi. Svi će da trube i sviraju ali njega to nije briga. Taj dio je bio toliko haotičan kada sam došao da sam se uvijek sa obje ruke držao u busu i razmišljao šta da radim ako udarimo taj auto, motociklistu, ženu na skuteru ili čak drugi autobus. Autobusi obožavaju da se takmiče ko će prije doći na stanicu. Totalno ludilo! Karte se plaćaju i u busu i prostom logikom ko više ima putnika – više para zarađuje.
  • Kineska kultura i običaji su potpuno drugačiji od naših, evropskih. Način na koji jedu hranu je skroz drugačiji. I pri tom ne mislim na štapiće. 🙂 Ovdje se jede otvorenih usta. Srče se hrana jer je jedu jako vruću. Nekako ne uživaju u hrani koju jedu, njima je to samo gorivo koje im je potebno da preguraju dan.
  • Pljuvanje je takođe normalano. Nije bitno da li je malo mjesto ili metropola kao sto je Šangaj, svuda je to javno. To su neke stvari koje su mi smetale u početku. Kada dolaziš iz drugačije kulture tako nešto ti prvo “zapadne za oko”. Ali kao sto bi njima bilo neobično da vide kako stvari funkcionišu u Evropi, tako je i nama ovdje.
  • Kinezi kao narod nisu maljavi (dlakavi) i djeci je to bilo jako čudno. Trebalo im je mjesec dana da se naviknu, stalno su prilazili i dodirivali me. I sada to često rade. Generalno, većina ljudi nikada nije vidjela bijelca ni na slici i kada ga vide uživo jako im je neobično. Pilje u tebe, zagledaju, posmatraju. To se dešava i poslije skoro godinu dana. Uglavnom gledam u pod i trudim se da ne obraćam pažnju. Mada, nikada nisam doživio ništa neprijatno, bukvalno ništa. Smiješno im je kada pokušavam da im objasnim šta mi treba u marketu ili kada ih razumijem šta su mi rekli, to ih fascinira.
  • Ne znam koliko sam puta do sada stao na ulici da se slikam sa nekim kinezima, to se često dešava. Par puta mi se desilo da muškarci stanu pored mene pa upoređuju njihovu visinu sa mojom. A oni su generalno niska nacija. Kada uđem u autobus skoro uvijek udarim naočarima u držače za ruke koji vise sa plafona. Ja nisam natprosječno visok ali su ti držaci baš nisko postavljeni.
  • Kada sam se prvi put šišao četiri frizera koja rade u salonu su me pitala da li smiju da mi dodirnu kosu. Sada već znaju kako treba da me ošišaju.
  • Nedavno sam krenuo na jogu i možeš samo da zamisliš kako su me žene posmatrale. Mislim da nisu nikada vidjele da muškarac vježba jogu. Sreća, u Loznici sam bio i instruktor joge tako da, iako ne razumijem instrukcije na kineskom, kada vidim položaj koji instruktorka zauzme znam šta treba da radim.
  • Moja prva kineska svadba je bila nezaboravno iskustvo. Iako je trajala samo dva sata, stvari koje sam vidio zauvijek ću pamtiti. Naravno, slikali smo se sa skoro svim zvanicama. Mladenci u sredini, nas četvoro stranaca sa jedne strane a sa druge strane se smjenjuju gosti. Ovakvih i milion drugih situacija je bilo na pretek.  🙂

Prilika je na pretek, pa iskoristite ih i nemojte gubiti vrijeme čekajući na posao. Priča o Bojanu je jedna u moru mnogih, a naš zadatak je da vam prikažemo da ukoliko ste uporni sve je moguće, pa i nezaboravna iskustva u Kini gdje se toliko razlikujete od drugih, ali ste prihvaćeni i poželjni. ‘Gurajte’ sebe van zone komfora, jer kao što Bojan kaže – predavanje engleskog je samo izgovor, ovdje sam zbog drugih stvari!

 Autor: Jovana Kljajić

 

(Visited 435 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments