Sarajka učestvuje u kreiranju britanske politike u EU

21 jun

Nađa Škaljić je završila Pravni fakultet u Sarajevu, magistrirala je međunarodno pravo na Oxfordu, magistrirala međunarodne odnose na The Fletcher School (najstarija američka škola za međunarodne odnose) i na Harvardu. Doktorat iz politike na Oxfordu u toku. Jedna je od koautorica knjige o «Etici i Međunarodnim odnosima», s uglednim harvardskim profesorom Michaelom Ignatieffom. Hoćemo li se znati nositi s evropskim političarima, jednog dana kada postanemo dio ove zajednice? Hoćemo. Ona je naš kadar.

Površan pregled naslova dnevne štampe, učestalost protesta različitih namjena, statusi na društvenim mrežama, ali i lica u javnom saobraćaju, govore o apatiji, beznađu i pesimizmu, koji polako preuzimamo kao dio folklora. Mnogi datumi u našoj godini obilježeni su crnom bojom. Ali, ako od srebreničke, prijedorske, tuzlanske… veće tuga ima, onda je to ona da se uživljavamo u ulogu žrtve. Ogrnuti njome, kao da imamo alibi za sve svoje neuspjehe. Počinjemo da volimo to stanje. Pad je uvijek slobodan, ne pruža otpor, mnogo je muke ispisano na ovoj maloj zemlji, ali posljednje što treba da ostavimo u amanet mladim naraštajima jeste odrastanje pognute glave.

I bilo je osvježenje upoznati Nađu Škaljić. Mlada, lijepa, odmjerena, decentnog stila… Govori polako i jasno, bez suviše gestikulacija, ali s mnogo entuzijazma.

– Ovog juna, Evropska unija će doživjeti neke od najznačajnijih promjena od svog osnivanja. Bez obzira na ishod, britanski referendum o članstvu u EU («Brexit») će promijeniti karakter Unije, i otvoriti vrata novim pokretima unutar Unije, koji zagovaraju njeno restrukturiranje. Slovačka, čija vladajuća stranka zastupa stanovište da islamu nije mjesto u Evropi, preuzima predsjedavanje EU…- Nađa mi crta konture EU u vrijeme kada BiH predaje aplikaciju na razmatranje Vijeću.

– Do jeseni će Evropa, a time i svijet, izgledati drugačije – u svjetlu selfie kulture gotovo je nestvarno šlušati ovakve preokupacije mlade i lijepe žene.

Vi ste politički savjetnik u britanskoj delegaciji Evropskog parlamenta. Vrlo impresivno za tako mlade godine. Kako ste to postali?

– Prvi uslov za takvu poziciju jeste znanje, a zatim radno iskustvo. Ja sam svoje znanje uspješno certificirala školovanjem na istaknutim univerzitetima, a radno iskustvo stekla zahvaljujući visokim rezultatima tokom tih studija. Uprkos tome što dolazim iz male zemlje poput BiH, znanje je to koje me je dovelo na poziciju ravnopravne konkurencije. Takvu vidim i budućnost naše zemlje – možemo se nametnuti samo znanjem i vještinama. Želim budućnost u kojoj našoj djeci neće biti nedostižna moja priča: Bosanka, pravnica s Oxford diplomom, učestvuje u kreiranju britanske EU politike.

Kad je riječ o poslu u Evropskom parlamentu, on je došao na kraju jednog dugog puta. Iz Sarajeva sam poslom otišla za Haag, potom za Boston, New York, onda London i danas evo Bruxelles. Mnogo se radi svakog dana. Nema magičnih kratica za uspjeh. Posao sam dobila mimo svih očekivanja. Kada mi je šefica britanske delegacije ponudila ovu poziciju, rekla sam joj da je ne mogu prihvatiti jer sam znala stroga pravila Evropske unije, da samo EU državljani mogu raditi za EP. Ona se na svu tu moju brigu samo nasmijala i rekla da je delegacija spremna u mom slučaju napraviti izuzetak. I zaista, tek kada je stigao pozitivan odgovor šefa kadrovske službe EU iz Luxemburga, moja nevjerica je nestala i shvatila sam da mi je ovaj posao bas suđen.

Kako izgleda Vaša briselska svakodnevica? Kako počinjete radni dan? Šta dnevnu rutinu najčešće čini stresnom?

– Dan počinje pregledom službenih izvještaja o dešavanjima. Zavisno od vijesti s terena (i iz Londona), krećemo u akciju. Moj rad je vezan za britansku politiku u oblasti Evropske sigurnosti i odbrane, te EU kao učesnika u međunarodnim odnosima. Moj resor su krizna područja u susjedstvu EU; od Bliskog Istoka i šire. Tome smo posvećeni maksimalno. Zajedno s izbjegličkom krizom, to je sada prioritet politika Zapada. Kad govorimo o zapadnom Balkanu, i našoj BiH, u ovom trenutku oni se ne smatraju zonom krize. Naravno, postoje realni problemi i zadaci koje treba rješavati.

Dijapazon poslova je ogroman. Najvažnije je ostati organiziran u kriznim trenucima. U jednom danu pokrijem nova dešavanja iz Sirije, Turske, Libije, pitanje novih političkih zatvorenika, ili različitih slučajeva povreda ljudskih prava. Reagiram tako što sastavljam urgentne rezolucije, ulažem amandmane na izvještaje Evropske komisije i slično. Također, zadatak savjetnika je i da lobiraju za određene političke ishode. Posao zahtijeva stalni kontakt s političarima, kolegama iz drugih delegacija, te diplomatskim predstavništvima. Svaki uspješan posao u sistemu EU je rezultat kompromisa. Jednom mjesečno putujem za Strasbourg na pet dana, u kojem, također, imam office. Tamo se održava plenarno zasjedanje Evropskog parlamenta.

U Bruxellesu se vrijeme rada striktno planira. Svaki trenutak je ispunjen. Imam lični plan za svaki radni dan. On ima svoj sadržaj, vremensku dinamiku, i kontrolne mehanizme. Na kraju dana sabiram rezultate i krajnji učinak. O parametrima razgovaram s kolegama jednom sedmično na kolegiju. Za svaki uspjeh – bilo u Bruxellesu ili Sarajevu – važno je dnevno mjeriti učinke djelovanja. Jesmo li bili efikasni? Posebno smo obazrivi otkako se desila izbjeglička kriza. Lično, osjećam ogromnu odgovornost. I ja sam bila izbjeglica rata. Drugačije doživljavam sudbine ovih ljudi. To mi pomaže u uvjeravanju drugih kolega. Međutim, na kraju dana se pitam – jesam li mogla uraditi više? Dan završavamo kasno. Poslije posla obično produžim na neki susret s kolegama iz drugih EU tijela.

U kom pravcu se mijenja karakter EU?

– Evropska unija stoji na velikoj prekretnici. Ovo ljeto će odrediti mnogo toga: čekamo Brexit, Slovačka preuzima predsjedavanje EU, predstoji nam prezentacija EU Globalne strategije. Unija iznalazi nova rješenja za svaki novi problem: ekonomski rast, izbjeglice, terorizam… Normalno je nemati uvijek spreman odgovor na baš sva pitanja. Pogotovo Unija koja je živi organizam, zajednica zemalja.

Sve te zemlje danas, više nego ikad, shvataju da su različitosti između njih, zapravo, dominantno obilježje EU. Jedan broj njenih stanovnika zbog toga strahuje od poremećaja tzv. «tradicionalnih» evropskih vrijednosti. Ovakvi stavovi su doveli do jačanja desnice u Evropi. Međutim, većina zemalja EU je i dalje opredijeljena ka zajedničkom djelovanju. Zato se trenutno sagledavaju različiti pristupi koji će pomoći u pronalaženju modela kojim će se to i najefikasnije postići. Ipak je Evropska unija i dalje najveći projekt mira i prosperiteta u svijetu.

Imali ste samo 22 godine kada ste kao pravnik radili u Haškom tribunalu na slučaju Karadžić. Kako ste se našli u timu i kakve impresije nosite iz tog razdoblja?

– Postignuti rezultati na Univerzitetu su mi obezbijedili preporuku za posao u Tribunalu. Za mladog pravnika to je bilo ostvarenje snova. Tribunal mi je ponudio bogato iskustvo. Imala sam priliku proći kroz obimnu dokumentaciju različitih predmeta Tužilaštva. Spoznala sam mnogo toga iz domena prava i međunarodne politike. Lično mislim da je Tribunal u mnogim stvarima opterećen formom i birokratijom, što mu ugrožava efikasnost.

Iskustvo u EP-u mi je pokazalo da se rješenja u međunarodnom pravu stalno moraju dograđivati, jer nove pravno-političke okolnosti s kojiima se svijet susreće zahtijevaju i nova rješenja. Recimo, danas nemamo odgovore na neke goruće krizne situacije u svijetu. I upravo to je tema knjige o međunarodnom pravu u 21. vijeku na kojoj sam jedan od koautora, s mojim profesorom s Harvarda, Michaelom Ignatieffom. Knjigu ćemo prezentirati i u Sarajevu krajem godine.

U pripremnom razgovoru rekli ste da je ovo najvažniji trenutak za poslijeratnu BiH, a u kontekstu evropskih intergracija. Iz Bruxellesa imate drugačiju perspektivu, znate šta se od nas očekuje. Šta znači to da nam je potreban sasvim novi narativ?

– Najvažniji trenutak za BiH je formalna predaja aplikacije za članstvo u EU. Uprkos problemima u kojima se i sama EU nalazi, našu aplikacija su prihvatili. To je veliki znak podrške. Sada mi moramo opravdati to povjerenje. To je EU zadaća koje se ne trebamo bojati. Svaka općina, svaki entitet moraju igrati svoju ulogu, bez uzurpacije bilo čijih ovlasti. Odgovornost je i na svakom našem građaninu. Oni će izražavanjem izborne volje birati tim koji će imati ovlasti da proces euroatlantskih integracija vodi naprijed. Ako budu birali one koji nisu potpuno opredijeljeni za ovaj put, teško će se kasnije moći žaliti.

Trenutno, kroz kontakt s bh. delegacijama koje susrećem u Bruxellesu osjetim povećanu dinamiku i spremnost za rad. Međutim, vidljivo je da postoji stanovito neiskustvo u metodologijama i radu s EU. Moramo posvećivati veću pažnju razvijanju kapaciteta za interakciju s EU.

Često znam reći klegama u Bruxellesu: mi Bosanci i Hercegovci hoćemo nazad u Evropu. Tu smo rođeni, tu živimo. Sada nam predstoji usklađivanje normi, kako bismo bili dio istog ekonomsko-političkog bloka. Zbližavanje BiH i EU je od obostrane koristi. Usuđujem se reći, u ovom momentu prioritetnija za EU nego za nas. Izbjeglička kriza je najbolji ilustrator ove potrebe.

Mladi u BiH su u najvišem procentu frustrirani, ako to nisu, onda su napola završili preceduru za odlazak iz zemlje. Kakvo je Vaše viđenje perspektive ovdašnje mlađe populacije i koji je način da se probude iz letargije?

– Znate kako, nisam pobornik držanja predavanja ljudima. Vjerujem u slobode. Svaka odluka, otići ili ostati, jeste lična i samim tim legitimna. Ljude za ostanak ili odlazak motiviraju različite stvari: školovanje, rad, porodica. Našu BiH gledam kao jednu sobu u velikoj kući koja je Evropa. Zašto je loše da se mladi slobodno kreću između soba u jednoj kući? Zar je loše da mladi idu za školovanjem, da jačaju i svoje sposobnosti mjere na realnom tržištu rada i time pomognu sebi, svojim porodicama i zajednici? Iz personalnog iskustva mogu reći da mladi ljudi na Zapadu rano postaju subjekti krupnih procesa.

U toj trci s vremenom, a naoružani znanjem i ambicijom, mladi mogu postići velike rezultate. Međutim, to zahtijeva i mnoga odricanja. Na Zapadu je stvorena atmosfera u kojoj imate motiv za odricanja. Naš put ka EU će pomoći da se i u Bosni i Hercegovini počne kreirati pozitivna atmosfera. BiH mora raditi više na stvaranju uslova da svojim mladima pruži perspektivu u zemlji. Poznajem mnogo dobrih stručnjaka različitih struka koji su školovani i uspješno rade u BiH. Ali isto tako, poznajem mnogo naših eksperata koji svojim radom iz inozemstva doprinose možda više od onih koji u njoj žive, a za zemlju se stalno žale.

Kakav je imidž BiH među Vašim kolegama? A kako kotiraju naši obrazovani pojedinci?

– Imidž naše zemlje je srazmjeran poznavanju prilika u Bosni i Hercegovini od druge strane. U principu, naši ljudi koji rade u međunarodnim timovima uživaju visok rejting. Niko ne može osporiti globalnu relevantnost i vrijednost jedne Arminke Helić u britanskom Domu lordova, jedne Dunje Mijatović u sistemu OSCE-a, jednog Emira Kamenice na Univerzitetu u Chicagu. U mom slučaju, već prvog dana na poslu sam prestala biti egzotična bosanska pravnica. Kolege su brzo shvatili da u znanju i vještinama ne zaostajem za drugima, čak naprotiv. Na svoje bosansko porijeklo sam ponosna, i rado ga ističem. Smatram da smo svi mi koji privremeno živimo u inozemstvu – svako naše dijete na školovanju, svaki naš inžinjer ili medicinska sestra – zapravo, ambasadori BiH.

Kad je riječ o imidžu zemlje BiH, među EU službenicima često postoje otvorena pitanja: hoće li ispuniti obećanja koja je dala? Hoće li bh. vlada ispuniti obaveze prema svojim građanima? Moje kolege su često zbunjeni brojem uspješnih pojedinaca iz BiH koje često ne mogu da spoje s jednom državom čiji sistem nije fokusiran na vrednovanje znanja i progres.

Dijete ste profesionalnog političara. U skladu s ovdašnjom praksom, ni Vas, vjerovatno, ne bi mimiošle dobre pozicije u našem sistemu. Birali ste teži put. Kako je bilo studirati na Oxfordu i Harvardu… Kako ste se finansirali?

– Vrlo sam svjesna te ovdašnje «prakse». Ali, također sam svjesna da pozicije koje ne zaradite nisu pozicije na koje dugoročno možete računati. Beskrajno volim svoga oca (Fehim Škaljić), i poštujem njegovu bogatu karijeru u biznisu i politici. Ali, moja želja je uvijek bila međunarodna scena. Propuštanje takve prilike nije dolazilo u obzir. Poslije rata, mnogi naši mladi su odlazili na školovanje i rad u inozemstvo. Uostalom, ljudi su i mnogo ranije odlazili i vraćali se u BiH. Kao i kod većine drugih, ni moji roditelji nisu mogli priuštiti školovanje na ovim prestižnim univerzitetima. Dobro se sjećam da je jedan semestar časova na Harvardu koštao koliko mamina godišnja plaća u Kantonalnom Sudu BiH. Fletcher i Harvard sam završila na stipendiji upravnih odbora dvaju univerziteta, a Oxford zahvaljujući stipendiji Lorda Weidenfelda. Naravno, i sama sam finansirala dio studija. Uvijek sam radila nekoliko poslova paralelno.

Kako u budućnosti namjeravate graditi svoju karijeru?

– Hvala Bogu, posjedujem znanja i sposobnosti pa mogu konkurirati na široj sceni. Međutim, teško je biti odvojen od kuće. Srećom, tehnologija mi omogućava da sam u Sarajevu dnevno prisutna. U stalnoj sam komunikaciji s porodicom i kolegama. Ali, nijedna tehnologija ne može zamijeniti zagrljaj ili osmijeh drage osobe. A moj daljnji put će zavisi od toga gdje najbolje svoja znanja mogu staviti u upotrebu. Samo to može biti motiv. Ili da se zaljubim.

Azramag.ba

(Visited 562 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin