Sarajevska arhitektica projektovala rasvjetu za Christian Dior i superjahtu Savannah

9 dec

Uporna. To je riječ koja je najbolje opisuje, kaže arhitektica Vedrana Mujezinović dok velikim koracima grabi prema vrhu liste najboljih projektantica rasvjete u Italiji. I šire.

Rođena je u Sarajevu gdje je i diplomirala arhitekturu 2009. godine. Nakon toga je u Milanu, na Politecnico fakultetu, magistrirala na Odsjeku za LED tehnologiju i dizajn rasvjete. Radila je na projektima u Tripoliju (Libija), da bi 2012. godine dobila posao u prestižnom dizajnerskom studiju Metis Lighting u Milanu.

Sa njom smo razgovarali o životu u Italiji, pomacima u uređenju enterijera ugostiteljskih objekata u regionu, te arhitektonskim promašajima u Sarajevu. Povod je bila Grimizna kugla – takmičenje za najbolji dizajn enterijera ugostiteljskog objekta u regionu. Ona je članica međunarodnog stručnog žirija.

Već nekoliko godina živite i radite u Milanu. Kako izgleda jedan Vaš radni dan?

– Niti jedan radni dan nije isti. U Italiji radno vrijeme počinje dosta kasnije nego kod nas, tako da ujutro imam dosta vremena za sebe. Od trenutka kada uđem u studio jako teško mogu planirati ostatak dana. Često se desi da ostanem na poslu i do 9-10 sati naveče ukoliko je u toku revizija nekog većeg projekta. Ali, mislim da je to slučaj sa svim arhitektima/dizajnerima.

Koliko često ste u Sarajevu i šta Vam najviše nedostaje iz BiH?

– U Sarajevu sam otprilike svaka tri do četiri mjeseca. Budući da nisam daleko, trudim se da dođem češće na kraći vremenski period. I to mi neobično puno znači. A najviše mi fale mama, tata i sestra, iako njihova beskonačna i svakodnevna podrška ne izostaje ni ‘na daljinu’.

Da li je bilo teško dobiti zaposlenje u Milanu? Šta biste poručili mladima koji završavaju Arhitektonski fakultet i žele se profesionalno angažovati van granica BiH?

– Ništa što jako želimo nije teško. Zaposlenje u Milanu je bilo samo krajnji rezultat jednog dugoročnijeg plana i investicije i vremena i novca u vlastito obrazovanje i usavršavanje. Posmatrajući cijeli niz koraka koji su me na kraju doveli do posla koji radim, jasno mi je da je bilo i teških perioda i trenutaka kada sam htjela odustati od svega, ali nakon uspješno završenog master studija na Politecnicu, i nakon tri mjeseca probnog rada (stažiranja) u jednom od najutjecajnijih studija za dizajn rasvjete u Italiji, i dokazivanja u istom, samo ‘zaposlenje’ je došlo kao logičan naredni korak.

Koji je Vaš najznačajniji projekat vezan za firmu u kojoj radite?

– Prije svega, u Metis Lighting-u na svim projektima radimo u timovima, tako da projekat nije samo ‘moj’, nego su proizvod saradnje i razmjene ideja sa mojim kolegama.

Najznačajnije ‘ime’ za koje sam radila je bio projekat rasvjete zgrade ureda i ateljea za firmu Christian Dior u Parizu. Radi se o peterospratnoj zgradi sa showroomom i prostorom za revije na prva dva sprata, te ateljeima u kojima se šije i kancelarijama na gornjim spratovima.

Projekat koji je meni lično najdraži je svakako projekat rasvjete za superjahtu Savannah. Poseban je po tome što je mnogo drugačiji od ostalih projekata na kojima sam do sada radila, budući da u projektovanju enterijera i eksterijera jahti moramo da vodimo računa o nizu faktora koje u objektima generalno zanemarujemo. Ako na sve to dodamo i činjenicu da je riječ o superluksuznoj jahti, čiji su arhitekti imali na raspolaganju skoro neograničen budžet, jasno je o kakvom je projektu riječ. A najveće zadovoljstvo je bilo vidjeti je ‘izgrađenu’ i spremnu za plovidbu prilikom finalnih uštimavanja i programiranja rasvjete.

Koji arhitektonski objekat u Milanu najčešće posjećujete u slobodno vrijeme?

– La Triennale di Milano – objekat izgrađen ranih 30-tih godina 20-tog stoljeća, projekat arhitekte Giovannija Muzia. Tamo rado idem najviše zbog toga što je to mjesto na kojem su istovremeno postavke više različitih izložbi na temu dizajna, arhitekture, muzike i slično koje je redovno mijenjaju, i skoro uvijek nađem nešto što još nisam vidjela. Osim toga, imaju i divan park i cafe, ali i knjižaru/shop.

Drugi enterijer u kojem se jako dobro osjećam je svakako 10 Corso Como, galerija i bookshop, sa restoranom i prekrasnom terasom, djelo američkog dizajnera Krisa Ruhsa.

Od novijih prostora, svakako bih izdvojila prostor Piazza Gae Aulenti. Iako se ne radi o ‘objektu’, nego o trgu, otvorenom prostoru (projekat Arch. Cesar Pelli), svakako predstavlja jednu netipičnu milansku ‘piazzu’.

Po prvi put ste članica međunarodnog stručnog žirija za Grimiznu kuglu. Koja tri ugostiteljska objekta biste izdvojili kada je Milano u pitanju?

– Bar Luce – Fondazione Prada – zapravo cijeli objekat je fantastičan iako je više kulturni nego ugostiteljski. Projekat je poznatog arhitekte Rema Kolhaasa. Po mom mišljenju predstavlja izvanrednu kombinaciju različitih materija, ukomponovanih sa besprijekornim detaljima, koji kao proizvod daju jedan jako ugodan ambijent, kako u enterijeru, tako i u vanjskom prostoru – mjesto na kojem želite provoditi vrijeme i jako dobro se osjećate.

Terazza 12 u centru Milana – enterijer (projekat arh. Eliana Citterio) u stilu 50 – tih godina, sa namještajem presvučenim u materijale geometrijskih paterna dopunjen vintage lampama, sa čije terase se pruža prekrasan pogled na Skyline Milana.

Restoran Carlo & Camilla in Segheria – stara pilana sagrađena 1920-tih godina, preuređena u restoran renomiranog kuhara. Nesvakidašnji kontrast sirovog prostora i kristalnih naglašenih lustera, zajedno sa jednostavnim, ali pažljivo odabranim dizajnerskim stolicama, u kojem u večernjim satima vlada teatralna atmosfera zahvaljujući jako dobrom rješenju rasvjete.

Možemo li govoriti o pomacima u uređenju ugostiteljskih objekata u našem regionu? Da li su investitori prepoznali značaj i vrijednost koju mogu dati isključivo stručnjaci u uređenju enterijera?

– O pomacima se definitivno može govoriti. U regionu se, nažalost, ne krećem dovoljno, ali u Sarajevu sam dovoljno često, a i istovremeno i dovoljno rijetko da primijetim sve promjene. Neupitno je da se kafićima i restoranima posvećuje sve više pažnje pri dizajnu enterijera, i čak i kada ne znam ko je autor, vrlo često se može ‘pročitati’ učešće stručnjaka u organizaciji prostora. Vjerujem da je više od prepoznavanja značaja i vrijednosti od strane investitora u pitanju njihova potreba da ostanu konkurentni na tržištu, dakle stvoriti prepoznatiljiv i ugodan prostor postaje neizbježno ukoliko žele zadržati klijente u konkurenciji koja neprestano raste. Usput, čini mi se da se najviše i otvaraju i grade upravo objekti ugostiteljske prirode.

Koji je najveći arhitektonski promašaj u posljednjih godinu dana kada je Sarajevo u pitanju i šta biste Vi uradili drugačije?

– Imam mali problem sa vremenskim ‘smještanjem’ svih objekata precizno u posljednjih godinu dana, ali od novijih objekata, uvijek me ‘zabole’ novoizgrađeni stambeni objekti na Stupu (kojih mi se čini da je svaki put sve više i više). Odnos visine objekata i njihove međusobne blizine mi proizvodi osjećaj klaustrofobije na sam pogled. Tim više što se nalaze izdvojeni od ostalog gradskog tkiva i jedino objašnjenje koje imam za takvo rješenje je želja investitora da proda što više stambenog prostora. Jasno da su to ekonomski pristupačni stanovi koji su mnogima omogućili da kupe vlastiti dom, ali smatram da je odgovornost arhitekte da stvara prostore ugodne za život i boravak i da je upravo korištenje mašte i pronalaženje dosjetljivih rješenja, zapravo naše najveće oružje. Dovoljno je informisati se i inspirisati se već postojećim primjerima u svijetu prije nego se krene u projektovanje da bi se ispočetka imao korektniji pristup.

Za konkretan primjer, tema socijalnog stanovanja je jako aktuelna i neka od najvećih svjetskih imena u arhitekturi se bave upravo analiziranjem tog problema i nuđenjem zanimljivih rješenja. Jednostavno, puko ‘natrpavanje’ velikog broja stanova na taj način je bilo najbrže rješenje i to je najveća greška.

Koji materijali su budućnost u uređenju enterijera?

– Rasvjeta – sa razvojem tehnologije kontrole i programiranja rasvjete, postaje sve jednostavnije mijenjati rasvjetu u jednom trenutku i pritiskom na jedno dugme, nešto što bilo koji korisnik prostora može jako lako da uradi. Iako rasvjeta možda ne spada u materijale koje možemo opipati, ima veliku moć transformacije prostora i izgleda ostalih materijala. Dobrim projektom rasvjete, možemo postići da isti prostor poprimi skroz različit izgled prilikom korištenja za različite namjene.

Reciklirani materijali – posmatrajući svjetske trendove i sve veću temu ‘zelene’ arhitekture, kao i problem upravljanja otpadom u svijetu, jasno je da kvalitetne ideje za smislen, jednostavan i kreativan način recikliranja materijala predstavljaju neizbježnu budućnost.

Enterijer.ba

(Visited 133 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments