Sanja: Volontirala od Univerzijade, Olimpijskih igara do preko 25 događaja

27 jan

„Volontiranje vam daje mogućnost da spoznate i pokažete svoje sposobnosti, da ih primijenite, da nekom drugom pomognete i da sami sebi pomognete“, kaže Sanja Jović koja se sa 16 godina prijavila da volontira iz čiste radoznalosti. Od tada je prošlo šest godina, a ona je volontirala na više od 25 događaja. Sanja govori o svom iskustvu i tome kako je volontiranje pomoglo da odluči čime želi da se bavi u životu, prijateljima koje je stekla, profesionalnom i ličnom razvoju, kako ljudi reaguju na to što volontira, kao i o najinteresantnijim momentima koji su se dogodili tokom volontiranja.

1. Kada i kako si počela da volontiraš?

Počela sam da volontiram 2009. godine na Univerzijadi u Beogradu. Prijavila sam se iz radoznalosti. U Filološkoj gimnaziji, koju sam pohađala u to vrijeme, postojao je štand sa djevojkama koje su promovisale Univerzijadu. Zajedno sa još troje-četvoro ljudi iz odjeljenja sam se prijavila da volontiram. Do tada još uvijek nismo znali o čemu se zapravo radi i šta ćemo raditi. Od tada je prošlo šest godina kako volontiram i učestvovala sam na više od 25 događaja u zemlji i inostranstvu.

2. Koliko ti je volontiranje omogućilo da stekneš značajno iskustvo?

Volontiranje mi je zaista pomoglo u tome da steknem ogromno iskustvo, posebno kao prevodilac, što je bilo važno za mene s obzirom na to da studiram ruski jezik. Prvo veliko iskustvo sam stekla na Evropskom prvenstvo u rvanju 2012. godine, koje mi je bilo prvo ozbiljno volontiranje jer sam radila kao prevodilac i prvi put imala priliku da radim simultani prevod, što mi je jako značilo.

Ogromno iskustvo sam stekla i na Zimskim olimpijskim igrama u Sočiju. Do tada nisam radila na značajnijim međunarodnim takmičenjima. Po prvi put sam bila jedan od asistenata delegacije Olimpijskog komiteta Slovačke. Tada sam radila sve moguće poslove što se tiče organizacije. Svuda smo išli sa delegatima i pomagali oko bilo čega da se desi. Na primjer, bilo je situacija da smo morali da ih vozimo nekuda, da idemo sa njima na proslave, da pomažemo u Olimpijskom selu šta god da im zatreba. Značilo mi je što znam ruski pošto Rusi ne govore engleski. Kao potvrdu tome navešću jedan primjer. U Olimpijskom selu je posebno bilo bitno kako se kaže ekser na ruskom, jer se desi da pukne nešto u sobi pa treba objasniti kako to treba popraviti.

3.Kakva atmosfera vlada među volonterima?

Razlog zbog kog sam izabrala Soči kao jedno od najboljih dešavanja jeste upravo zbog toga što su se svi volonteri poznavali i javljali jedni drugima, bili nasmejani, veseli i družili se bez obzira na to da li dolaze iz SAD-a, Australije ili Kanade. Zanimljive su bile pauze pošto smo svi zajedno išli da jedemo i bilo je neverovatno da na jednom mestu imate 25 000 volontera koji su kao vojska i međusobno se poznaju.

“Ne možete da prebrojite koliko ljudi ste upoznali  i nikada ne znate da li ćete se ponovo sresti”

Takođe, svi učesnici u Sočiju su bili oduševljeni prirodom, odnosno spojem planina i mora. Nekima se svidjela ruska hrana. Mi kao volonteri smo imali obezbjeđenu hranu tokom cijelog dana. Svakog dana je bila druga vrsta. Meni se dopalo s obzirom na to da studiram ruski i da sam imala priliku da probam sve što oni imaju od tradicionalne hrane. Kao volonteri smo bili smješteni u tri hotela pored mora i u stambenim zgradama koje su se nalazile na drugim mestima u gradu i u planinama. Međusobno, volonteri su organizovali žurke. Nije bilo moguće da odeš sa volontiranja, a da ne upoznaš jako mnogo ljudi. Ne možete da prebrojite koliko ljudi ste upoznali  i nikada ne znate da li ćete se ponovo sresti.

4. Šta je ono čemu te je volontiranje naučilo?

Mnogim stvarima. Pre svega, stekla sam mnoga velika iskustva i znanja što se tiče organizacije sportskih dešavanja. Takođe, stekla sam mnogo prijatelja i neki od njih su mi postali pravi prijatelji.  Proširila sam krug poznanika  i uvek neko poznaje nekog drugog i onda shvatiš koliko je svet mali i koliko smo svi povezani, a samo to još uvek ne znamo dok ne pokušamo da proširimo svoje vidike.

“Uvidjela sam da mogu da radim sa različitim ljudima sa kojima ću uvek moći da nađem zajednički jezik”

Naučila sam kako se treba ponašati u kojim situacijama, šta je dozovoljeno, a šta nije. Uvidjela sam da mogu  da radim sa različitim ljudima sa kojima ću uvijek moći da nađem zajednički jezik. To mi se uvijek dopada. To je možda i najveći doprinos volontiranja, što sam naučila kako sa ljudima mogu da razgovaram i posljedica toga je to što poslije svakog volontiranja imam barem jednu porodicu koju mogu da posetim i čiji gost mogu da budem bilo gdje u svijetu.

Još jedna dobra strana volontiranja jeste što imate kontakt sa ljudima koji su proputovali i svašta vidjeli i mogu da uporede sistem organizacije ovde i negde drugdje. Mnogi, ako ne i svi, sa kojima sam razgovarala u Sočiju su bili oduševljeni sistemom koji je postojao, jer je sve bilo na jednom mjestu. Nije bilo gužvi u saobraćaju kada idete od jednog objekta do drugog. Ne morate da gubite dva sata da biste, na primjer, došli sa skijanja pa hoćete kasnije na hokej. Nema situacije da izgubite kartu. Postojali su dva klastera: priobalni i planinski. Planinski klaster se delio na dve planine između kojih su postojale žičare koje su prevozile gledaoce.

5. Koliko je volontiranje doprinijelo tvom ličnom razvoju?

Mislim da je dosta doprinijelo zato što sam u periodu kada sam počela da volontiram imala 16 godina i tada još nisam znala šta ću da radim u životu, šta mi se dopada, a šta ne. Još tada nisam bila sigurna da li volim ruski jezik i da li je to za mene. Međutim, kada sam upoznala Ruse i njihov mentalitet bila sam sigurna da je to ono što želim da radim cio život.

U osnovnoj školi sam išla na takmičenje iz ruskog jezika i profesorica me je zamolila da čisto probam da upišem Filološku gimnaziju pošto je videla da imam talenat za ruski jezik. Nakon upisivanja Filološke gimnazije, krenula je Univerzijada, zatim Fed kup Srbija-Rusija i tada sam upoznala pojedine Ruse iz delegacija. Ali, negdje već 2011-2012. godine kada su počeli veliki događaji ,odnosno, svjetska i evropska prvenstva kod nas, sve se pretvorilo u ljubav prema Rusima.

Otkrila sam da mi odgovara njihov mentalitet, da mogu lako sa njima da razgovaram, da su otvoreni, da vole da pomažu ljudima i da vole nas kao naciju, odnosno, kao one koji su slični njima po mentalitetu i kulturi. Drago mi je da postoji neka nacija u svijetu koja je povezana sa nama i koja nas voli.

Pred dolazak reprezentacije Rusije na Evropsko rukometno prvenstvo 2012. godine u Beogradu

6. Šta je ono što je volonterima obezbeđeno od strane organizatora?

Zavisi od događaja. U Bakuu smo imali izuzetnu priliku da imamo sve, obezbijeđen smještaj, prevoz i hranu.  Smještaj je bio hotel sa četiri zvezdice. Ljetne olimpijske igre nikada ne obezbjeđuju smještaj jer imaju 70 000 volontera i to je preveliko ulaganje za njih. Mada, svidjelo mi se rješenje Sočija gde smo imali smještaj pošto nije bilo dovoljno hotela do tada izgrađeno. Naravno, to je bila dobra investicija, jer su oni izgradili zgrade u kojima smo boravili tokom Igara, a kasnije su ih iskoristili u neke druge svrhe. Obezbjeđivanjem smještaja pomogli su da dođu ljudi iz svih krajeva svijeta i iz Rusije.

Na Olimpijskim igrama nije obezbjeđen ni smještaj ni prevoz, a Soči je po prvi put u istoriji Olimpijskih igara volonterima obezbijedio smještaj.

7. Kako ljudi iz okoline reaguju na to što volontiraš?

Bilo je komentara kada sam tek počinjala i kada sam imala 16 godina da sam mlada, šta će mi to, bolje da idem sa društvom po klubovima, zabavljam se, pa to nije plaćeno, zašto to da radim. Nisam tada marila za to. Jednostavno sam našla neku zanimljiviju stvar od te koja se njima dopada. Naravno, ne dopada se svima isto.

“Većina ljudi ne shvata da je volontiranje pravi rad. Vi za volontiranje imate neku odgovornost. Ne možete da sjedite i da ne radite ništa ili da radite nešto što ne doprinosi ničemu”.

Slijedila sam to što sam željela i kada sam došla do ozbiljnijih pozicija prevodioca, na fakultetu su počeli da me pitaju kako imam toliko iskustva, kako znam određene ljude i kako oni baš mene zovu. Većina ljudi ne shvata da je volontiranje pravi rad. Vi za volontiranje imate neku odgovornost. Ne možete da sjedite i da ništa ne radite ili da radite nešto što ne doprinosi ničemu. Volontiranje vam daje mogućnost da spoznate i pokažete svoje sposobnosti, da ih primijenite, da nekom drugom pomognete i da sami sebi pomognete.

8. Koja su najzanimljivije situacije koje su se dogodile tokom volontiranja?

Bilo mi je jako interesantno kada sam prvi put prevodila simultano. Nakon toga sam konsekutivno prevodila, rečenicu po rečenicu. Bilo je to na konferenciji za novinare sa rvačem Aleksandrom Kareljinom koji je član Ruske dume i proglašen je za heroja Ruske federacije. Jako veliko ime što je, takođe, bio još jedan izazov za mene. To je bio jedan od mojih početaka u ozbiljnom prevođenju. Pošto je on jedan ogroman čovek oko 130 kilograma, za kog se vezuju razne legende, novinari su ga pitali da li je istina da je pao iz aviona, da li je istina da ga je probola strijela. Prevodim mu to i on pravi grimase. Mislim da sam nešto pogrešno prevela. Pitam ga da li razumije šta sam rekla. Kroz osmjeh mi odgovara da sve razumije, samo da mu nije jasno odakle novinari izvlače sva ta pitanja.

Za njega sam prevodila nekoliko puta na konferencijama za novinare kada je dolazio u posjetu. Mnogo puta se dešavalo da novinari počnu da mu se obraćaju sa “pobjednik sa toliko i toliko medalja”, pošto ima tri zlatne Olimpijske medalje, dvanaest puta je bio šampion Evrope, devet puta šampion svijeta. Pošto se već poznajemo, on mene pita sa osmjehom: „Da li je sve rekao kako treba? Da li je naučio koliko sam medalja osvojio?“ Kažem da jeste. I onda on kaže da može da nastavi dalje da pita. Jako je pozitivan čovek. Prvi put sam ga vidjela na slici da vidim ko je taj čovjek za koga ću da prevodim. Nikada ne bih rekla da je on toliko pozitivan. Izgleda grubo, ali je jako dobar čovek i jako je obrazovan. Reči koje koristi tokom svojih govora su na visokom nivou. On je primjer kompletnog sportiste.

Takođe, radila sam sa rukometašicama Paragvaja. U pitanju je bilo Svjetsko prvenstvo u Srbiji 2013. godine i one su imale sreće da se plasiraju, jer sa svakog kontinenta ide određen broj delegacija. Bilo mi je jako zanimljivo jer su one pričale samo španski i onda su mene tjerale da pričam španski. Niko iz delegacije nije htio da priča na engleskom niti su znali da pričaju, tako da sam sređivala sve što im treba, prvo sa njima na španskom, a sa ostalima kako stignem. U toj delegaciji smo imali jednog čovjeka koji je ličio na Deda Mraza. Taj dan je bio rođendan jedne od rukometašica. Napravila sam iznenađenje sa hotelom da se donese torta i kupila sam vatromet, a njemu sam donijela kapicu Deda Mraza. Sve se odigralo u decembru pred Novu godinu tako da se napravila lijepa atmosfera. Iz svake te delegacije imam prijatelje za ceo život koji mi se stalno javljaju i pitaju kako sam, šta radim, da li sam stigla do svog cilja, jer svi znaju koliki san imam i šta želim da postignem u životu, raduju se zbog mene i drago im je.

9. Sa kog takmičenja nosiš najpozitivnije emocije?

Najpozitivnija atmosfera sa međunarodnih takmičenja je bila u Sočiju, a kod nas na Univerzijadi. Na ceremoniji zatvaranje Univerzijade sam zaplakala, jer sam mislila da nikada više neću raditi u Areni. Nisam znala da me čekaju još veći i ozbiljniji događaji. Tada je to za mene bio prelijep i neponovljiv događaj.

Isto mi se desilo u Bakuu. Nemoguće je opisati osjećaj kada sjedite na stvarnom stadionu gdje sjedi 60 000 ljudi i gdje se zatvara jedno predivno dešavanje. Rezimira se sve ono što je bilo u tih mjesec dana i gde su ljudi ponosni što se to desilo baš kod njih, što su oni bili domaćini i što su se oni pokazali svijetu i što je sve to bilo baš tu.

Bila sam jako srećna što su nas Azerbejdžanci tako dobro primili i što smo se tako lijepo proveli, a posebno mi se dopalo kada je njihova prva dama držala govor i pričala o inostranim volonterima. Mi smo bili počasni gosti pošto nas je bilo oko sto. To je bio trenutak kada sam shvatila koliko sam imala sreće da budem tu.

Na ceremoniji otvaranja Igara sam slučajno dobila mjesto baš ispod naše delegacije. Njihovi komentari su mi bili jako zanimljivi. Ćutala sam i samo sam se u jednom  trenutku okrenula i rekla da ih razumijem. Jedan dečko koji je osvojio dvije zlatne medalje, Damir Mikec koga sam tada upoznala, poklonio mi je zastavu i rekao: „Ti si sada sa nama“. I onda smo cijelu ceremoniju proveli zajedno. Na ceremoniji zatvaranja smo imali tu privilegiju da se sa svim delegacijama i sportistima spustimo na unutrašnji dio gdje je bina. Tu su organizovali žurku. Nastupao je Džon Njuman i još neke zvjiezde. Bio je doživljaj. U Bakuu je bilo najviše povlastica za volontere, pre svega za nas kao asistente, jer su oni bili oduševljeni šta smo sve uradili za njih i dali su nam sve. Oni su vesela nacija, još veseliji od Rusa i gostoprimljivi su.

Theyarepartofus

(Visited 271 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments