Samir Beharić: Ostanak u BiH je veća avantura nego odlazak iz nje

15 jun

Bosna i Hercegovina se suočava sa velikim problemom odlaska mladih, posebno onih koji su obrazovani, entuzijastični, ambiciozni i budući veliki stručnjaci u svojim poljima za koja se educiraju. Ovim problemom, koji je alarmantan, vladajuće strukture i cijelo građanstvo BiH treba da se bavi, te da svi zajedno pokušamo pronaći rješenje. Svaka država treba da pokuša zadržati ovaj potencijal koji je pokretač i snaga svakog društva. Danas, od lokalnog do nacionalnog nivoa, svi se bave trivijalnim pitanjima, pa i ovo malo mladih ljudi pokušavaju različitim podjelama ili drugim formama otjerati.

Razgovarali smo sa Samirom Beharićem, studentom Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, studentom žurnalistike. Samir je veoma uspješna mlada osoba na koju svi trebamo biti ponosni. Naime, Samir se trenutno nalazi u Rimu na trećoj međunarodnoj razmjeni studenata. Prije Rima, Samir je studirao u Berlinu i Samsunu (Turska). Malo današnjih studenata ima priliku studirati na četiri univerziteta. Pored studija, aktivista je različitih inicijativa te je za svoj rodni grad Jajce dosta uradio, pa i postao advokat za srednjoškolce i srednjoškolke koje tamošnje vlasti pokušaju da iscjepkaju po etničkoj osnovi.

U nastavku vam donosimo intervju s ovim nadasve inspirirajućim i inteligentnim mladićem. Razgovarali smo o Jajcu, studentima, studiranju van Bosne i Hercegovine i mnogim drugim temama.

Već nekoliko puta, tačnije tri puta si u svom dodiplomskom studiju bio na razmjenama. Kakva su tvoja iskustva? Da li su te ta putovanja i razmjene obogatile i šta kažeš mladim ljudima, da li da studiraju vani i idu na razmjene?

Do sada sam kao stipendista Erasmus Mundus programa godinu dana proveo na Freie univerzitetu u Berlinu, potom kao stipendista turskog Mevlana programa studirao jedan semestar na Ondokuz Mayis univerzitetu u Samsunu, a ovaj semestar boravim na Sapienza univerzitetu u Rimu kao stipendista Erasmus+ programa. Uz studij u Sarajevu, studirao sam na četiri univerziteta u četiri države, a iskustvo koje sam stekao na univerzitetima, a posebno van njih je veoma pozitivno. Studentske razmjene predstavljaju jedinstveno širenje horizonata, te sticanje vještina i iskustva koje ne možete dobiti ni na koji drugi način, nego napuštanjem komfort-zone, odlaskom daleko od kuće, upravljanjem budžetom i organizovanjem sopstvenog života.

Erasmus, kao i drugi programi razmjene, namijenjeni su i da razbijaju predrasude, te su savršen recept za stvaranje novih prijateljstava između pripadnika različitih europskih i svjetskih nacija. Ovaj program je nedavno obilježio i 1 milion beba rođenih od strane parova koji su se upoznali na Erasmusu, zasnovali porodicu i kasnije dobili djecu. Njihova djeca će odrastati u jedinstvenom porodičnom okruženju, govoriti više jezika, biti tolerantni, obazriviji prema drugima, te će graditi Europu koja odgovara vizijama postavljenim Rimskim ugovorima iz 1957, temeljima današnje Europske unije.

Ove godine Europa i svijet proslavljaju 30 godina Erasmus+ programa, kroz koji je od 1987. godine prodefilovalo više od 9 miliona mladih ljudi iz cijelog svijeta, najviše svakako iz Europe. Mladi iz BiH su se za nastavak ovog programa morali izboriti 2013. godine, kada su protestovali protiv svojevrsnog „embarga na znanje“, odnosno političke blokade pristupu Erasmus+ programu. Upornošću bh. studenata koji su 2013. iznijeli Erasmus+ proteste na svojim ramenima, mladi iz BiH danas imaju priliku da potpuno besplatno studiraju na nekim od najboljih Europskih univerziteta, učestvuju na studijskim posjetama, omladinskim razmjenama i drugim sličnim aktivnostima iz Erasmus+ programa. Erasmus+ program nije samo namijenjen studenticama i studentima, već i profesoricama i profesorima sa bh. univerziteta koji u sklopu ovog programa mogu predavati na univerzitetima širom Europe.

Studentske razmjene skoro da i nemaju negativnih strana, osim što neki studenti nakon povratka sa razmjene imaju problem da na matičnim univerzitetima dobiju priznanje za položene ispite, pa stoga besmisleno izgube semestar ili godinu. Ipak, čak i kad bih unaprijed znao da mi ništa od položenih ispita neće biti priznato povratkom na univerzitet, opet bih otišao na razmjenu u drugu zemlju, jer će ono što steknete tokom jedne godine u drugoj zemlji se ne može mjeriti sa vrijednošću položenih ispita u zemlji u kojoj živite. Na kraju krajeva, poslodavac će vas pri zaposlenju evaluirati na osnovu CV-ja i preporuke koje nosite iz cijele Europe, a ne na osnovu ocjena. To su vrijednosti za koje bih želio da ih moje kolegice i kolege uzmu sa većom ozbiljnošću i posvećenošću, baš onako kako na njih gledaju naše vršnjakinje i vršnjaci iz razvijenih europskih država.

Veliki napor ulažeš u obrazovanje. Da li je ključ uspjeha kontinuirano usavršavanje i osposobljanje, te da li je to ključ napretka za BiH?

Obrazovanje i korištenje stečenih vještina na terenu je opći recept za uspjeh, pa bi tako trebalo biti i kad je u pitanju Bosna i Hercegovina. Ipak, zbog naglavačke okrenutog sistema vrijednosti, znanje i visoke kompetencije nisu nešto što se kratkoročno nagrađuje u BiH. Kažem kratkoročno, jer se svaki trud, rad i zalaganje, pa tako i ono akademsko, isplati na duge staze. Mnogi mladi ljudi zbog toga gube volju za ostankom u BiH, jer smatraju da su utrošili isuviše mnogo vremena, novca i energije da bi se nastavili borili sa stistemom, te odlaze iz zemlje nakon nekoliko godina neuspješne borbe za poslom.

Istina je da naš društveno-politički sistem adekvatno ne nagrađuje one koji su se školovali, one koji su se neformalno obrazovali paralelno sa fakultetom, te je sigurno to jedan od faktora za usporen napredak Bosne i Hercegovine ka Europskoj uniji. Ovo je vrijeme mediokriteta koji ne preispituju autoritete, već pokorno izvršavaju naredbe, koliko god one pogubne bile. Naše obrazovne ustanove, od osnovne škole do univerziteta, napadački reaguju na razmišljanje suprotno dominantnom, čime tupe kritičku oštricu mladih ljudi, te ih na taj način oblikuju za društvo palanke. Trenutno traju i pokušaji vladajućih struktura da Univerzitet u Sarajevu stave pod svoju totalnu kontrolu, izuzmu mu i ono malo autonomije što mu je ostalo. Obrazovanje jeste ključ uspjeha i napretka za BiH, ali preduslov je da oni koji su obrazovani ostanu u BiH, upravljaju društvom sa pozicija koje zahtijevaju znanje i kompetencije, a ne stranačko podaništvo i upitni akademski kvalitet. Ipak, odgovornost svakog od nas je da se individualno borimo za sopstveni integritet. Trud i rad će se isplatiti ili u Bosni i Hercegovini ili mnogima, nažalost, izvan nje. Za to ne smijemo da krivimo mlade ljude koji odlaze, već katastrofalne politike koje su u konačnici dovele do stanja u kojem je omladinska nezaposlenost, po podacima Svjetske banke, skočila na 64%.

Rodom si iz Jajca, ali si po svemu sudeći uveliko kosmopolita, te si u proteklom periodu mnogo aktivan u svojoj lokalnoj zajednici. Advokat si srednjoškolaca iz Jajca koji se bore protiv segregacije. Šta se zapravo dešava u Jajcu?

U Jajcu sam rođen, tamo sam odrastao i kao osnovac pohađao „dvije škole pod jednim krovom“, kao i Srednju školu „Nikola Šop“ koju političari trenutno žele podijeliti u najnovijem pokušaju ugradnje etničkih barijera u umove mladih ljudi. Borba jajačkih srednjoškolaca je počela još u julu prošle godine, te se oni zajedno sa svojim profesoricama i profesorima bore za jedinstven nastavni plan i program, te integrisano školstvo. Jajačke srednjoškolce su u međuvremenu podržale nevladine organizacije, strane ambasade, pa čak i vjerske zajednice. Ništa od to toga nije bilo dovoljno da SDA i HDZ postignu kompromis, te usvoje set prijedloga neformalne grupe „Bolja škola“, sastavljene većinom od profesorica i profesora koji rade u srednjim školama u Jajcu, za osnivanjem škole koja bi radila po jedinstvenom planu i programu i bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Po tom programu, srednjoškolci bi i dalje bili zajedno, ali gradivo i dokumenti koje bi na kraju godine dobili ne bi vrijeđali ničiji nacionalni sentiment. Ipak, političari žele drugu školu po svaku cijenu jer se ovdje uopće ne radi o borbi za „boljim obrazovanjem“, „pravu na nacionalni identitet“ ili nekoj trećoj ofucanoj floskuli.

HDZ trenutno upravlja obrazovanjem u SBK, te u srednjim školama u Jajcu postavlja direktore i zapošljava nastavni kadar. SDA želi dio kolača, ali zahvaljujući tvrdolinijašima iz HDZ-a koji ne žele ni da razgovaraju o transformaciji škola koje rade po hrvatskom planu i programu u integrisane škole, te epskoj nesposobnosti SDA-ovskog pregovaračkog kadra, na korak smo od osnivanja 55. škole u Federaciji koju karakteriše aparthejd. Osnivanjem nove škole, SDA bi u školsku upravu postavila lojalni SDA kadar, po istom receptu po kojem to već godinama radi HDZ. Škola bi iz kantonalnog budžeta povukla oko 1 milion KM, od čega bi se finansirao kadar koji SDA namjerava zaposliti u novu školu. Taj 1 milion KM bi svakako osiromašio druge škole širom kantona. Drugim riječima, ovo je borba za fotelje koja se vodi između HDZ-a i SDA, a ako SDA u djelo provede svoj plan, samo će zacementirati škole koje rade po hrvatskom planu i programu u Jajcu. OSCE je razočarao u ovom procesu, te na terenu nisu pokazali da su dorasli da se nose sa novim inicijativama za segregacijom,a upravo je ova organizacija ‘90-ih godina implementirala „dvije škole pod jednim krovom“, kako bi u nastavni proces integrisala povratničku djecu.

Ako dođe do osnivanja nove škole, standard obrazovanja se neće povećati, već smanjiti, jajačko društvo će napraviti civilizacijski korak unazad, a najveće žrtve stranačkih prepucavanja biće jajačka omladina koja ubrzanim tempom odlazi iz Jajca. Odgovornost je na svima nama da reagujemo dok još nije kasno, a vrijeme nije na našoj strani jer bi nova škola već u junu pozvala roditelje da upišu svoju djecu.

Dio si velikih projekata, aktivista si od srednjoškolsih dana, šta imaš da poručiš mladima da li da ostanu ili da idu? Zbog čega mladi uopće odlaze?

Poručujem im svakako da ostanu, jer vjerujem da što više mladih, kvalitetno obrazovanih osoba imamo na terenu, lakše će nam biti raditi na izgradnji zemlje i svoje sopstvene budućnosti. Ja želim da ostanem, ali isto tako razumijem da je ostanak u BiH za mlade ljude, nažalost, veća avantura nego odlazak iz nje. Posebno nije lahko jer je danas za posao često relevantnija etnička ili stranačka pripadnost, nego znanje stečeno tokom i izvan školovanja. Šta mislite kako je nekom diplomantu sa Oxforda, Harvarda, Yalea, LSE-ja doći u svoju zemlju i saznati da za njih i njihovo znanje i vještine nema mjesta, osim ako se učlane u određenu stranku. Takvi nam stručnjaci najviše i trebaju, a upravo takve domaća vlast najviše i tjera jer u njima vidi ultimativnu konkurenciju. Nažalost, balans moći je takav da se o današnjoj Bosni i Hercegovini najmanje pita one koji o razvoju i napretku najviše znaju. Neko ko je život posvetio nauci i odricanju sebi teško može dopustiti da se spusti na nivo poslušnosti lokalnom mesaru, pekaru ili ljekaru kojem se, eto, svidjelo biti šef stranke. Zato, između ostalog, mladi koji bi bili glavni pogonski motori Bosne i Hercegovine i odlaze.

Da bismo mlade ljude zadržali u BiH, potrebno je provesti opsežne mjere koje bi popravile stanje na terenu. Prvenstveno se radi o povećanju radnih mjesta za mlade ljude, većim ulaganjima u omladinski sektor, podršci start-up biznisa, usklađivanjem ponude visokoškolskih ustanova sa potrebama tržišta rada, ali isto tako i sa aktivnim mjerama koje bi nazad u BiH vratile visokoobrazovan kadar koji je napustio BiH u proteklih 20 godina. Takve mjere povratka mladih su uspješno proveli (i provode) Kina i Tajvan, te od toga danas imaju konkretnu korist. O bitnosti iskorjenjivanja mita, korupcije, nepotizma ne vrijedi trošiti riječi.

Zbog tog nedostatka vizije i dvodecenijskog tapkanja u mraku, apsolutno nikome ne zamijeram što napušta Bosnu i Hercegovinu, jer niko to ne radi iz puke zabave i avanturizma. Licemjerno je danas mladima govoriti da trebaju ostati jer vole zemlju. Patriotizam ne puni stomak. Mladi će ostati ako za to imaju uslove i posao za koji su se školovali ili barem posao od kojeg će živjeti dostojanstveno i moći izgraditi porodicu. Niko ne želi da ide daleko od roditelja, prijatelja, poznatog okruženja u zemlju čiji jezik ne govori, gdje nema prijatelje i ne zna nikoga. Za odlazak iz Bosne i Hercegovine je potrebno odricanje u vremenu, energiji i novcu, a strane zemlje nikad nisu bile bliže, što zbog dostupnosti informacija o poslovima, a što zbog jeftinih letova.

Mladi ljudi žele da rade, pa je ih je pogrešno optuživati kako neće da rade. Pa šta onda rade u zemljama u koje odu? Sigurno u Njemačkoj ili Švedskoj ne ispijaju kafu, već rade i zarađuju novac koji bi željeli zarađivati i u svojoj zemlji i živjeti život u kojem neće zavisiti od roditeljske penzije koja kasni. Ako neki omladinac po cijeli dan pije kafu u Bosni i Hercegovini, a potom nađe posao van zemlje, to nešto govori o Bosni i Hercegovini, a ne o njemu ili njoj. U konačnici, najveća odgovornost je i na samim mladim ljudima kojih je 610.000 registrovanih za glasanje, te koji političku sliku mogu izvrnuti naglavačke. Što prije mi, kao mladi ljudi prihvatimo svoj dio odgovornosti i reagujemo kroz demokratske procese, to ćemo prije doći do rješenja koje će ići u korist nama i našoj djeci.

Postscriptum.ba

(Visited 208 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments