PSIHOkutak: Nasilje vrše djeca koja i sama trpe nasilje

6 dec

Đana Lončarica je diplomirana psihologinja, gestalt i porodična psihoterapeutkinja, dječija integrativna i adolescentna psihoterapeutkinja. Kroz svoj dugogodišnji rad susrela se sa tinejdžerima, porodicama, parovima, sa ovisnicima o teškim drogama, djecom žrtvama nasilja. Objasnila nam je kakav je odnos među vršnjacima danas i zbog čega dolazi do nasilja među vršnjacima.

Kakav je odnos danas među vršnjacima?

– Odnos među vršnjacima je onakav kakav je odnos među odraslim ljudima. Djeca su uvijek simptom svoje porodice i simptom svoje sredine. Kao društvo u kojem postoji jako puno nasilja i agresivnog ponašanja, definitivno se to odražava na djecu koja, također, u svojim igrama, komunikacijama i u razredima pokazuju sve više agresivnog ponašanja. Ponekad su to djeca koja imaju jako puno problema kući, gdje se dešavaju stvari koje nisu prepoznate i gdje onda ona te obrasce ponašanja prenose u razred. Jednostavno, možda, psihičko, emocionalno ili fizičko nasilje koje trpe kući ili negdje drugo prenose u razred. Ono što mi koji radimo sa djecom znamo jeste da dijete uvijek posmatramo kao simptom, odnosno kao dio sredine. Nemoguće je posmatrati dijete a da ne razumijemo njegovu porodicu, da ne znamo odakle dolazi ili da ne znamo u kakvom kontekstu je odraslo. Tek tada kada sistematski posmatramo individualnu priču i priču sistemske porodice, možemo da nešto poduzmemo i kada je u pitanju socijalno neprihvatljivo ponašanje.

Šta je to iskrivljeno u društvu što dovodi do nasilja u porodici?

– Nismo dovoljno jasni kada je nasilje u pitanju. Ono što definitivno djeci treba od odraslih, roditelja, nastavnika, psihologa i svih drugih ljudi je da se nasilje jasno nazove tim imenom i da se ono osudi. Druga stvar za koju smatram da je još značajnija je da djecu učimo od ranog djetinjstva da nasilje nije privatna stvar, da kada vidimo nasilje u porodici, na ulici, imamo obavezu kao građani da prijavimo to nasilje i da na taj način prekinemo jedan zatvoreni krug u kojem se nasilje dešava. Djeca ako shvate od roditelja da je nasilje nešto što je uobičajeno, normalno, onda će ona trpjeti takva ponašanja pa ni sama neće roditeljima govoriti da imaju takve probleme jer će misliti da je to nešto uobičajeno. Istraživanja pokazuju da je najveći problem kod nasilja među djecom to što ustvari najveći dio tog nasilja ostane neprepoznat i neprijavljen. Odrasle osobe ga ne vide i to može jako dugo da traje.

Žele li tako postići neki vid popularnosti u svom okruženju?

– Nasilje vrše djeca koja i sama trpe nasilje. Znači da bi dijete vršilo nasilje nad nekim u školi, ono je to nasilje negdje moralo vidjeti, da ne kažem i osjetiti na svojoj koži. Obično su to djeca koja u užoj ili široj porodici, također, trpe nasilje ili gledaju nasilje svojih bližnjih prema drugim članovima porodice. Djeca uče po modelu i to su obično djeca koja i sama imaju velike probleme. Ono što je uvijek važno naglasiti je da stručnjaci trebaju raditi sa djecom koja trpe nasilje, ali i djecom koja vrše to nasilje, zato što su i ona žrtve nasilja koje nije bilo prepoznato i koje se onda prenosilo i širilo dalje onako kako nasilje to i radi. Kada je neprepoznato i kada se ne reaguje na vrijeme, onda to nasilje ide sve dalje i prenosi se na ljude koji sa tim nemaju veze.

Zašto to čine?

– Djeca često i ne znaju zašto to rade. U smislu da ne znaju da prepoznaju svoje emocije. Često ta djeca prolaze kroz teške procese, kroz neke gubitke, žalovanje ili imaju tešku situaciju u porodici. To kod njih stvara frustraciju, tugu koju oni kao djeca ne prepoznaju i ne znaju kako da se nose sa njom. Posebno je to kod dječaka izraženo, a, nažalost, sve više i kod djevojčica. Počinju da izražavaju svoje emocije na jedan socijalno neprihvatljiv način. Ono što je još važno jeste da ta djeca nisu svjesna šta njihovo ponašanje čini drugoj osobi. Često nisu svjesna kako utječe na nekoga to vrijeđanje, prozivanje ili prepirke na društvenim mrežama. Naš zadatak sa tom djecom je da ona ispolje svoje emocije, da ih prepoznaju na jedan socijalno prihvatljiv način, ali i da postignemo da ta djeca razviju empatiju prema drugoj djeci koja trpe uvrede od njih. Kada shvate šta to rade drugim osobama, najveći broj djece to ne ponavlja. Naglašavam, najvažniji je porodični kontekst i roditelji sa kojima uvijek moramo raditi ako želimo da radimo sa djecom. Dijete se ne može promijeniti bez podrške roditelja, zato i jeste najteže raditi sa djecom jer ustvari nam treba podrška čitave porodice da bismo imali neke rezultate.

Šta kada nemate podršku roditelja?

– Ako nemamo podršku roditelja, onda pokušavamo raditi samo sa djetetom. Ono što je dobro i za takvo dijete, koje je u jednom teškom kontekstu, jeste da ima odraslu osobu koja mu može biti model i koja mu može pružiti neke stvari koje, možda, ne može dobiti u porodici. Istraživanja pokazuju da su djeca koja su, naprimjer, trpjela nasilje u porodici ako su imala podršku od nekog člana porodice, uže ili šire okoline, imala puno manje posljedica na svoj psihoemocionalni razvoj nego djeca koja nisu imala nikoga. Ono što mi kao profesionalci moramo uraditi, što je i etički i zakonski, jeste prijaviti svako nasilje i pokušati da djecu, ako se radi o fizičkom nasilju i težim oblicima nasilja, izdvojimo iz takve sredine i da nađemo neku funkcionalniju sredinu gdje će moći funkcionisati i razvijati se.

Kontakt HOMINI okuplja tim psihoterapeuta i saradnika specijalista različitih profila koje povezuje usmjerenost ka pomaganju ljudima i postizanju zadovoljstva na ličnom, porodičnom i profesionalnom planu.

www.kontakt-homini.ba

Elmina Muhić/Oslobođenje.ba

(Visited 24 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+

Comments